LAKTAŠI, 29. novembra -Rijetko koji državni praznik se “toliko primio” među građanima bivše SFRJ kao ovaj. U spomen na davna vremena, bez obzira na stavove o bivšoj nam državi, podsjećamo vas na ovaj praznik u riječi i slici…

 

 

Foto: autonomija.info, balkanbreakingnews.com

Istorijski, 29. novembar obilježavao je godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a, kada je u Jajcu 1943. donijeta odluka o federalnom ustrojstvu države, a u stvarnom životu bio je praćen pravom svečarsnom atmostferom, obiljem hrane i pića, svečanim akademijama i naravno, neradnim danima…

Nakon završetka rata, 1945. godine, 29. novembar se slavio kao Dan Republike i bio jedan od najvećih praznika u nekadašnjoj SFRJ – proslavljao se dva neradna dana uz svečane akademije u glavnim gradovima republika bivše države, dijeljenje ordenja, počasne plotune.. Praznik nije preživio raspad SFRJ ni u jednoj republici nekadašnje zajedničke države osim u Srbiji, gdje je ukinut tek 2002.

Drugo zasijedanje AVNOJ-a održano je 29. i 30. novembra 1943. godine i na njemu je donijeta odluka da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu, pod vođstvom samo jedne stranke – Komunističke partije Jugoslavije.

Na tom skupu je odlučeno da se budućoj Jugoslaviji pripoje južnoslovenske teritorije koje su na kraju Prvog svjetskog rata ostale u sastavu Italije (Istra, Zadar, Slovenačko primorje, Julijska krajina i druge).

Odlučeno je i da se formira Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) koji je imao izvjesna svojstva vlade, a oduzeta su zakonska prava jugoslovenskoj vladi u izbeglištvu, zabranjen je povratak u zemlju kralju Petru II Karađorđeviću, do kraja rata.

 

AVNOJ je uveo naziv maršala Jugoslavije i dodijelio ga partizanskom vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu.

Funkcija predsjednika “prve vlade” nove Jugoslavije povjerena je Titu.

Na dvogodišnjicu zasijedanja u Jajcu, 29. novembra 1945, dotadašnja Demokratska Federativna Jugoslavija preimenovana je u Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, što znači da je monarhija i formalno oborena, a 31. januara 1946. proglašen je prvi Ustav FNRJ.

Poslije završetka rata, od 1945. godine, 29. novembar proslavljan je kao Dan Republike i bio jedan od najvećih praznika u nekadašnjoj SFRJ.

Posljednji put praznik je u Srbiji obilježen 2001. godine, a Savezna skupština SRJ ukinula ga je tek sredinom novembra sljedeće godine.

Do 1997. godine, 29. novembar je slavljen kao dan sjećanja na Drugo zasijedanje AVNOJ-a, ali je od tada počeo da se praznuje kao dan kada je 1945. Jugoslavija i formalno prestala da bude monarhija i postala republika.

Zamjena značenja nastala je kao izraz kritike zbog toga što je tadašnja Savezna Republika Jugoslavija nastavila da obilježava praznik nepostojeće države – federacije šest republika – koja se raspala 1991. godine.
Dok se proslavljao, praznik je pratila potpuna euforija.

Masovni običaj među jugoslovenskom mladeži bio je i da se svadbe zakazuju na taj državni praznik, da bi slavlje bilo još veće. To je bio jedini događaj koji je mogao prosječnog Jugoslovena na dan kad se kod kuće sedi, jede, pije i gledaju partizanski filmovi, istjera iz kuće…

Ni djeca nisu bila zanemarena. Najveće ushićenje vladalo je kod prvaka koji su na taj dan postajali pioniri. U školama su pravljene priredbe, polagala se zakletva, čitali su se sastavi kojima su prethodnih dana učiteljice “besomučno mučile” đake, da smisle što bolji hvalospev na temu “Drug Tito”…

Svaki pionir dobijao je plavu kapu (titovku), crvenu maramu (starije generacije su je vezivale, a mlađe su dobile poseban prsten za tu namJenu) i crvenu pionirsku knjižicu.

pioniri, Dan mladosti, Tito, pionirska knjižica
Foto: MONDO/Predrag Vujić

Većini nekadašnjih pionira i danas su u glavi barem početni stihovi “Svečanog pionirskog obećanja”:

Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
I biti vjeran i dobar drug;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
I ideje za koje se borio Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!

 

I djeca koja nisu postajali pioniri, uživala su u neradnim danima. Evo prisjećanja jednog od njih.

“Znali smo da se budimo uz urlik svinja dok ih stariji vataju i kolju, mi djeca smo obično virili kroz prozor, čekali da počne filmski maraton, grejali se uz babine krofne. Stariji su uz kuvanu rakiju, gledali crtaće kojih je bilo više nego običnim danima. Mini raspust od 7 dana, kod matorih u firmi uvijek neka lova, višak, svašta nešto, j…m li ga, alaj smo gruvali”, kaže jedan beogradski forumaš u komentaru na 29. novembar. “Kad sad kažem mojoj djeci da je nekad bio jedan crtać u 7 i 15, spomenem im partizanske filmove gledaju me kao da sam odlijepio. Možda i jesam, ispeglajte ovo minusima da se vratim u tranziciju”, navodi on.

Još jedan anonimni čitalac prisjeća se davno prošlih vremena. “Kao dijete, živio sam u novobeogradskoj zgradi sa nacionalno mješovitim stanarima. Mi djeca, pojma nismo imali, niti nas je interesovalo, ko je odakle i šta je po nacionalnosti. U stvari, nismo ni znali šta je to nacionalnost. Eto, prvi ja nisam bio rodom iz mjesta gdje sam živio. Naši su roditelji bili spokojni kad bi nas puštali da se igramo napolju, od tri do pet bio bi “kućni red”. Automobili na parkingu nisu smjeli gaziti točkom na travnjak. Policajcima, koje smo gledali rijetko, mi djeca, mogli smo prići sa povjerenjem, narkomani i pedofili su bili nesto imaginarno i daleko”.

“Nosili smo najčešće ‘šangajke’, neko imućniji ‘pumu’ ili ‘adidas’. Nismo se izdvajali po skupim mobilnima, po odjeći, po tome ko su nam i šta su nam roditelji. Bili smo slobodni, družili smo se, voljeli svoju otadžbinu, možda pomalo i naivni. Da, obično su naivni oni prostodušni, bez zlobe u sebi. Nismo ni slutili kakve nam godine predstoje. Rastureni svuda po svijetu, kao što neko reče, u svojim torovima, sjetimo se, ponekad, djetinjstva, na ovakve dane. Hvala onoj bivšoj otadžbini, sada kada sam u materini, na sretnom i bezbrižnom djetinjstvu”, piše čovjek iz inostranstva o sećanjima na Dan Republike.

 

Kolektiv.me