21.9 C
Laktaši
Petak, 29 Marta, 2024

DRAMA U LAKTAŠIMA Cedevita Olimpija slavila nakon dva produžetka

0

LAKTAŠI, 20. oktobra- Košarkaši Igokee poraženi su od Olimpije rezultatom 95:90 u sjajnoj utakmici poslije dva produđetka. Nakon 40. minuta rezultat je bio nerješen 71:71, nakon drugog 80:80 ali se Igokea lavovski borila i zaista ništa ne može da se prigovori domaćim igračima jer su zaista pružili maksimum želje i zalaganja u ovom meču.

Vaidas-Kariniauskas-Igokea

Odlično je Igokea otvorila utakmicu, igrali su domaći odlično i nakon smo deset minuta imali su 12 poena viška (27:15), međutim, odmah u drugoj četvrtini Cedevita Olimpija je uspjela da se vrati u meč. Na nešto više od šest minuta do poluvremena Igokea je imala 11 poena viška ali su gosti do kraja ove dionicu gotovo u potpunosti istopili ovu prednost (40:39)

ABA Liga

EHQyAGrWwAAr_2d

 

Poslije tvrde treće dionice u posljednjih deset minuta Igokea je ušla sa dva poena viška (54:52), a već u prvom napadu domaći prave grešku, a onda Kinan Evans pravi nesportsku grešku.

ABA Liga

EHQ5GD1XYAI_kqI

Cedevita Olimpija koševima Jake Blažiča dolazi do izjednačenja, a onda su viđene dvije trojke, po jedna na obje strane, prvo je pogodio Kariniauskas za Igoke, a onda Jaka Blažič za goste (57:57). Nakon što je Olimpija povela sa 59:57 domaći su serijom 5:0 ponovo prešli u vođstvo (62:59), a u narednom napadu Stipanović je napravio korake. Nije ovu grešku Igokea krunisala s obzorom da je Kariniauskas, na isteku napada promašio trojku, ali su domaći sa plus tri ušli u poslednjih pet minuta.

Gotovo dvije minute protekle su bez koša, a onda je Boltrajd pogodio trojku za izjednačenje (62:62). Napao je Rašad Von u narednom napadu Stipanovića koji je napravio petu ličnu, a Von je precizan dva puta ali odmah na drugoj strani uzvraća Boltrajt.

U poslednji minut ušlo se pri nerješenom rezultatu, a onda Kodi MIler, na 29 sekundi prije kraja pogađa trojku. Reagovao je trener domaćih Marko Barać tajm-autom. U narednom napadu Evans je faularin nakon čega je pogodio dva bacanja. Lopta je otišla u ruke Rajana Boltrajta, a na 19 sekndi do kraja faulirao ga je Marko Tomas ali Boltrajt je dva puta precizan za novih plus tri. Opet je Von faulran nakon smao jedne sekude, a Krušlin je na liniju bacanja poslao Vona koji je precizan dva puta.

U penal zavšnici naredni je na liniju bacanja išao Jaka Blažič, pogodio je oba, a onda Evans na drugoj strani pogađa trojku preko ruke za izjednačenje (71:71), Cedevita nije pogodila pa se otišlo u produžetak.

Prvi produžetak

Prvi poen u produžetku postiže Evans sa linije slobodnih bacanja, na drugoj strani Cirbes promašuje dva zicera, a onda to kažnjava Von trojkom za plus četiri (75:71). Tek nakon dva minuta i 14 sekindi u produžetku Cedevita Olimpija dolazi do prvih koševa i to sa linije slobodnih bacanja, a do novog bacanja Cedevita Olimpija stiže  košebima Milera na dvije minute prije kraja (75:75), a ovim rezultatom ušlo se u poslednji minut. Kariniauskas je napravi faul nad Milerom na 46 sekundi prije kraja koji dva puta pogađa za vođstvo od  75:77. Uzvraća Lešić poenima za izjednačenje. Na 13 sekundi prije kraja Boltrajt pokušava za tri, fauliran je a sa linije bacanja pogađa dva bacanja, međutim, Igokea odmah gubi loptu, međutim Miler pogađa jedno bacanje, a onda na šest sekundi do kraja, nakon sjajne akcije, Evans ponovo pogađa trojku za novo izjednačenje (80:80).

Drugi produžetak

Povela je Igokea u drugom produžetku, a onda je uslijedila serija gostujućeg tima 8:0. Nakon toga Evans pogađa uz prekršaj, a onda Von trojkom Igokei donosi izjednačenje (88:88). Nije ovo bio kraj uzbuđenju jer je Murić pogodio trojku, a onda, u narednom napadu Igokea gubi loptu zbog tri sekunde Stevića u reketu, a onda je Botrajt donio prednost Olimpiji.  Na 23 sekunde do kraja, Von poslije ofanzivnog skoka pogađa za mins tri, ali je Krušlin pogodio i to je bio kraj.

Igokeu je prevodio Kinan Evans sa 20 poena dok je kod Olimpije Jaka Blažić postigao 30.

 

Srpskainfo

Istinita priča jednog Srbina: Kad mi je vračara prorekla sudbinu, kao da me proklela!

0

Kada je krenula sa pričom, meni se, možda je to blago rečeno, zaledila mi se krv u žilama. Iako sam rođen i rastao dalkeo od Sarajeva, prvo što mi je rekla jeste kako mi se zovu roditelji, priča ovaj muškarac

Foto: Shutterstock

Bile su to jako ružna vremena po mene. Doduše, ni ona prethodna nisu bila bolja.  Nakon završene vojne škole, pomovisali su nas i pre planiranog vremena i rasporedilili na dužnosti. Jedan, drugi, treći rat. Ranjavanja, zarobljavanja, mnogo krvi sam se nagledao, a u ratu čovek nije više čovek, barem ne onakav kakav bi trebao biti. Svašta se je dešavalo, gubio sam najbolje prijatelje.

Nama starešinama, barem većini od nas, deca koja su služila kod nas su bila naša deca. Mi smo im bili i očevi i majke. I oni su bili naši sinovi. Tako smo ih osećali i tako se prema njima odnosili, barem većina nas. E, mislim da vam ovde ne trebam pričati o tome kako se oseća roditelj koji izubi dete. A možete li zamisliti kako se oseća roditelj koji izgubi puno dece?

Nakon poslednjeg rata ostao sam u vojsci još pola godine i nakon toliko godina odlučio se da skinem uniformu. Politika je previše ušla u vojsku i ja tu jednostavno nakon svega nisam nalazio. To nije više bila ona vojska kakva je bila.

Napustio vojsku, sa ženom i dvoje sitne dece odemo u jednu stranu državu, kod njene majke. U početku to krene kako treba, ali, nakon izvesnog vremena, obostranom krivicom mi se rastavimo. Rastava, razvod je jako mučna i teška stvar. Ko ju je prošao zna o čemu govorim.

Nastavim ja da živim sam, žena sa decom.

Tamo gde sam živeo, tzv. tabak, nije radio nedeljom, pa sam ja ustalio običaj da odem do onog kod opštine, koji je bio udaljen desetinu minuta pešačenja i tamo kupim cigarete, naše novine, sednem i popijem kafu, prelistam novine i nazad u stan.Pre nego što nastavim priču, smatram za potrebno i da vam kažem i ovo.
Kršten jesam, oduveke se slavile slave u mojoj roditeljskoj kući, vodili su me kao dete u crkvu o velikim praznicima, ali ja nikada nisam bio posebno verujući.

Verovatno i zbog toga što me je bivša JNA vaspitavala u jednom drugom smislu, a i kasnije kada su svi „srbovali“ meni je bio prevashodni cilj da sačuvam svoje ljude i naravno sebe. Ono, nekada kreneš da razmišljaš o tome šta i kako te u određenoj situaciji spaslo sigurne smrti, tebe ili tvoje ljude, ali, nikada ne ulaziš u to da je to upravo Gospod…

 

Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

E dakle tog junskog dana, u nedelju, kao po običaju krenem po cigarete. Ulice poluprazne. Sa ove strane ulice gde ja idem skoro nema nikoga, u susret mi ide jedna tamnoputa žena. Kada je prišla, priča nešto na jako lošem engleskom, kako nema šta da jedu ona i njena deca. Prosjaka ima tamo puno, veliki je to grad, ogroman. Verovatno da bih prošao pored nje bez i jedne reči da nisam video da u ispruženoj ruci drži razglednicu Sarajeva.

U samom Sarajevu sam proveo četiri godine svog života, tako da, naravno nisam mogao ostati hladan. Pitao sam je na lokalnom jeziku odakle je, nije me razumela. Ponovio sam to na engleskom, odgovarala je sa „Sarajevo, Sarajevo, Srbi najurili“. Mi smo Srbi u ono vreme (još je pokojni Milošević bio na vlasti) bili crnji od crnog gavrana. Prosto je bilo opasno da negde, u to vreme kažeš da si Srbin. Ako ništa drugo, posao sigurno ne bi dobio. Nasmejao sam se i rekoh na srpskom, pa ja sam Srbin, kako onda očekuješ da ti ja dam nešto.

Ona se trgnu, skoro uplaši ovih mojih reči, verovatno se nije nadala da ću joj se obratiti na našem jeziku, pa onda okrenu kuknjavu, klasičnu za „prosjake“ kako nemaju šta jesti, kako joj je sin bolestan, nemaju papire, niti para za lečenje, kako nemaju ni za hleb… Ja sam u džepu imao novaca toliko da kupim dve kutije cigara, da popijem kafu i kupim novine, kao po običaju, jer kada sam polazio toliko novca sam stavio u džep.

Nasmejem se još jednom, rekoh, ja ti nemam ništa dati ovo što imam poneo sam za cigare, ako hoćeš da te častim kafom (računajući da ne kupim novine). Po logici daj šta daš, ona pristane. Bili smo blizu tog tabaka, to je dakle i kafana gde se prodaju cigarete.

Kupim ja cigare, lepo toplo junsko jutro, sednemo mi napolje. Otvorim jednu paklicu, ponudim i nju, ona uzme zapalimo i taman da ja započnem sa pitanjima gde je živela u Sarajevu i tako to, ona mene pogleda u oči, ali pogledom koji je, bar se meni tada učinilo prodire u onaj najskriveniji deo duše.

Kaže ona meni (zaboravio sam reći da je to bila žena po mojoj proceni, preko 50 godina), „Ajde da ti gatam“. Ja se ponovo nasmejem, ma ženo nemam para, a druga stvar u gatanje verujem koliko i u Deda Mraza. Mani me se. Nego da popijemo kafu pa ja imam obaveze moram ići. „Ne, ne, ti si mnogo dobar čovjek, gledaću ti džabe“, ja opet njoj kažem lepo da ne verujem u te gluposti.

Ali, ona kako je sedela naspram mene, to su oni letnji baštenski mali stočići, nagne se i zavrne mi rukav od majice. Sećam se nosio sam neku limun žutu majicu na sebi. Noktima rasplete one končiće i otkinu končić dužine 3-4 centimetara. Stavi ga među dlanove onako kako se budisti mole… ja sam se već spremao za zabavu i smejuriju. Jednostavno sam se nadao da će da mi napriča gomilu gluposti od kojih ću se dobro zabaviti. Ali…

Kada je krenula sa pričom, meni se, možda je to blago rečeno, zaledila mi se krv u žilama. Iako sam rođen i rastao dalkeo od Sarajeva, prvo što mi je rekla jeste kako mi se zovu roditelji, zatim, je nastavila priču. I to ne bilo kakvu, nego kao da je do tada išla bukvalno na pola metra iza mene. Ali, u detalje. Čak i stvari, za koje sam bio siguran da ih samo ja znam. Jer, u ratovima se događaju neke grozne stvari ljudima, koje bi da zadrže samo za sebe.
Ne možete ni naslutiti kako sam se tada osećao. Priča je bila toliko detaljna i tačna, ali u potpunosti tačna. Gde sam bio, šta sam radio, šta mi se događalo. Nekoliko puta sam se na jedvite jade uzdržao da ne padnem sa stolice. Šok je blaga reč za ono što sam tada osećao. Ja koji nisam verovao u te stvari, upravo sam slušao priču o sebi, od nepoznate osobe. I to ne bilo kakvu priču, već priču koju ni ja sam ne bih mogao bolje i detaljnije ispričati.
Završila je i stala.

 

Kaže: „Eto, to je to“. Imao sam osećaj da me je lupila maljem u glavu. Inače sam jako pribran i poprilično mogu kontrolisati svoje emocije ma kakve bile.

“A dalje”, pitam je ja.

Pa znaš ovo ti je bilo za džaba bolan, a za jednu kafu je previše.Ne znam vam sada objasniti zašto, ali, sam otišao do šanka od tog kafea, tabaka, pošto sam poznavao tog gazdu Turčina koji je držao, zamolim ga da mi pozajmi 20 eura uz obećanje da ću mu vratiti odmah, samo da odem do stana po pare. Bez problema čovek mi pozajmi 20 eura, ja se vratim za sto, dam joj one pare i kažem,

„Ajde dalje pričaj, više nemam i ovo sam pozajmio“.

 

Foto: shutterstock
Foto: shutterstock

E onda krene njena priča o budućnosti. Pričala mi je sa manje detalja, šta je to šta me očekuje, ali mi je napričala puno toga. Prvo što mi je rekla jeste da ću se pomiriti sa bivšom ženom, da ćemo se odseliti u neku treću daleku zemlju, pa onda redom, eto navešću primer šta me čeka u narednih par meseci, za nekoliko godina, bukvalno do kraja života… Ta budućnost, po njenoj tadašnjoj priči i nije bila tako crna, niti mi je predviđala nešto drastično loše. Napriča ona meni sve to, onda naglo ustade, one pare sa stola na brzinu stavi u džep od nekoih pantalona i bez doviđenja ode.

Tek kada je otišla, ja sam pimetio da sam sav mokar u goloj vodi, kao da me neko polivao crevom za vodu. Prišao mi je gazda od tog tabaka noseći čašu vode i pitao me da li sam dobro. Nisam bio u stanju da progovorim samo sam potvrdno klimunuo glavom.

Otpio sam nekoliko gutljaja vode i u bunilu, najvećem do tada, mada se ne sećam da sam se ikada u životu tako osećao, ne znam ni sam kako sam otišao do stana tih nekoliko stotina metara, ne više od 500. Sećam se da sam legao na sofu u dnevnoj sobi u stanu i u plusvesnom stanju u glavi su mi odzvanjale njene reči, onako pomešane, bez redosleda, u fragmentima.

Nakon par sati sam “doša k sebi”, uzeo sam novac odneo Turčinu u tabak i vratio se nazad.

Nakon toga sam se budio svakoga jutra i godinama živeo u iščekivanju onoga što mi je Ciganka onoga dana rekla.
Ništa od toga mi se do danas nije dogodilo, a ima tome više od 10 godina. Čak, dešavale su se i suprotne stvari od onih koje mi je prorekla onda.Nikako nisam mogao shvatiti, kako to, da mi je do u detalje pogodila prošlost, a ništa od onoga što mi je prorekla za budućnost nije se dogodilo, čak nije bilo ni naznaka ni šansi da se neka od tih stvapi dogodi. I upravo to što nisam mogao shvati mi je bilo veliki teret.
Bilo mi je nakon izvesnog vremena jasno da ona ništa nije tačno rekla što se tiče budućnosti, ali me je tim više zbunjivalo da mi je što se tiče pošlosti, toliko detalja rekla da sam na većinu njih i ja sam zaboravio ili sam mislio da ih ja jedan jedini znam.

Trajalo je to godinama. Život je išao svojim tokom, onako kako ide. Nekada ovako, nekada onako. Kod mene se po pitanju vere nije ništa posebno menjalo. Ostao sam „vernik“ onoliko koliko sam bio i ranije.
Sada sam siguran da je to tada moralo tako da se dogodi. A zašto, pročitaćete do kraja priče.
Više „turistički“, nego iz verskih razloga, ja pre dve godine, sam odem u jedan ženski manastir. Ne, nije bio nikakav praznik, a ja onoga momenta ne bih znao zašto sam tamo otišao. Sada znam zašto sam otišao, tačnije znao sam još onda kada sam se vraćao nazad prelazeći manastirsku kapiju.

Ušao sam toga dana u manastirsko dvorište, rano popodne. Kako sam i ranije naučio, ja sam to shvatao kao formalnost, prekrstio se na ulazu, poljubio vrata i ušao u crkvu. Na onoj ikoni koja je stajala na sredini crkve sam ostavio novac i desno je bilo mesto gde su se prodavale sveće. Na kutijicama sa svećama koje su bile raznih veličina pisale su cene.

 

Foto: Ilustracija / Shutterstock
Foto: Ilustracija / Shutterstock

Od onih u sredini uzeo sam po jednu za sebe i decu i roditelje i ostavio skoro duplo više novca. Zatim, kako sam učen, pri izlasku iz crkve izašao na južna vrata unatrag, poljubivši vrata i prekrstivši se. Sveće su se palile napolju, zapalio sam sveće, postojao malo, osvrnuo se okolo.
Kada sam dolazio, primetio sam drvenu klupu sa stolom pravljenim od dasaka u hladu jednog drveta uz sam konak. Kada sam dolazio nije na klupi bilo nikoga. Sada je tu sedela jedna monahinja i gledala u mene. Iz pistojnosti joj rekoh pomoz Bog mati. „Bog ti pomogao, sinko, jesi li se umoio, vrućina, a?“. I sada je bio jun, ali 8. godina nakon onog juna…

„Nisam mati, kolima sam, eto dođoh da vidim manastir, nisam nikada bio“.

„Ako sinko, ako, jel da da je lepo ovde, samo mi smo ovde stare i malo nas je, ne stižemo sve… Nego dođi odmori malo, dođi sedi“.

Monahinja koja je sedela na klupi, bila je jako stara. To sam ppimetio prilazeći. Sigurno joj je bilo više od 85 godina. Iako je bila stara toliko, osmeh joj je bio kao kod malog deteta. Blag, čist, srdačan. Ipak, ja sam osećao neprijatnost, iako sam išao prema njoj i klupi, u tom momentu mi je jednostavnije bilo da se okrenem levo i krenem prema kapiji. Ipak njen osmeh i svetlo-plave oči boje neba su me poput najjačeg magneta vukli ka klupi.

„Sedi, odahni, što tako kratko ostade u crkvi?“, slegoh ramenima ne znajući šta da kažem.

„Nego da te nečim ponudimo, šta bi, rakiju, vino…?“

„Sok… ako imate ili još bolje čašu vode, vozim znate…“

„Ma popij čašu vina, imamo mnogo dobro vino, još pokojna igumanija ga je ostavila“, na pomen igumanije se prekrsti i meni nešto nečujno prošaputa.

„Mi ne pijemo, eto kada dođu gosti, a vino ne gnječimo više, nego dođe jedan tu iz sela pa nam od onog grožđa ispeče rakiju“.

I kao da je naručila, samo nekoliko sekundi nakon toga pojavi se još jedna monahinja noseći bokal sa vinom i čašu. Klimnu glavom u znak pozdrava, naspe u čašu za oko dve trećine vina i ode.

„Uzmi okrepi se, kažu vino je zdravo, jedna čaša na dan, ja ga ne smem, vidim ni sestre ostale ga ne piju. Vladika obavezno popije po čašu ili dve kada navrati.

“Uzimam ono vino, inače sam ljubitelj vina, da li zbog vina ili zbog mesta na kojem sam ga pio, ono je nešto najbolje što sam u životu do sada probao. Osećao sam da je vino jako, jako staro, ali i jako stručno pravljeno. Zaista, ne postiji vino meni znano sa kojim bih ga uporedio.

„Što se ne pomoli u crkvi pitah te, nego onako na brzinu izađe?“Slegnuh ramenima, ne znajući šta da odgovorim. Jednostavno ni ja sam nisam znao razlog.

„Pa, mati, ja ne znam te molitve, ne znam kako… ne znam šta izgovarati, kako to ide…“„Šta ima tu da se zna. Sinko, Bog razume svaki jezik, kako god da mu se moliš. Da bi se pomolio Bogu ne moraš da znaš te molitve iz knjiga, obrati mu se onako, svojim rečima“.

Opet slegoh ramenima, u nameri da kažem da za to nisam znao.

„Onako, kako pičaš sa drugim ljudima tako mu se obrati, on je Stvoritelj, on svakoga razume. Ne moraš ići u crkve da bi mu se obratio. Kada ti je teško, ili mu želiš nešto reći, reci mu obično, kao čoveku“.

 

Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Blagi pogled starice je klizio po meni, kao da me miluje. Osetio sam da me miluje, kao rukom po kosi, licu… U meni se tada prvi put u životu probudio toliki osećaj mira, spokoja, blaženstva.

„Šta si po zanimanju?“ – zapita me starica.

„Bio sam koješta, najviše vojnik, sada… sada radim neki posao koji nema veze sa vojskom i tim stvarima“

„Sinko, šta to nosiš na duši, kakvu muku?“

„Ma nikakvu“, pokušah da slažem, međutim trgoh se pa nastavih „mnogo muka mati, nije jedna. Jednu rešiš druga veća se pojavi. Pa sve tako… Ne znam mati, nekada pomislim da trebam sve muke pustiti, ne rešavati ih“.

„A, ne ne, sinko. Ne valja to tako. Predati se znači predati dušu nečastivom i on to hoće, da nas porazi, da mu se predamo, da ovlada nama. Moraš dok god sunce gledaš da se sa svim nedaćama sukobiš, da se boriš da ih rešiš i obraćaš Bogu za pomoć. Uz njegovu pomoć ne postoji ono što je nerešivo“.

I sada, dok ovo pišem i nakon susreta sa ovom ženom, znam da je Božija volja da je pitam za ono što me je godinama unazad najviš pritisklo i mučilo.

Nisam znao kako da počnem da joj pričam priču sa tom cigankom i ceo taj događaj, ali, osećao sam da moram i da ću upravo od nje doboti odgovor na to. Zašto mi je pogodila, ili tačnije doslovce rekla sve šta je bilo sa mnom do momenta našeg susreta, a opet ništa ili skoro ništa se nije dogodilo. Ipak sam je zamolio da sasluša priču jer mi je jako stalo do toga šta će mi ona na sve to reći.

Počeo sam da pričam, sa mnogo više detalja nego vama koji čitate ovo sada, pričao sam i gledao u nju. Ona je klimala glavom, na momente se blago mrštila, pa onda nastavljala da sluša. Kada sam stigao do onog dela priče da sam ustao da pozajmim novac od Turčina vlasnika tabaka, ona mi blago reče „Stani“.

Stao sam i u čudu je pogledao, imao sam utisak da sam nešto loše uradio.Međutim, usledilo je za mene još veće iznenađenje od onog sa Cigankom.

„Ti si joj dao te pare, ona ti je napričala gomilu stvari o budućnosti i ništa ti nije pogodila, ništa ti se ili malo toga desilo“.

Zanemeo sam. Šok je bio mnogostruko veći od onog za stolom kada mi je Ciganka pričala o prošlosti. Ne znam, nisam imao ogledalo ali sam sigurno bio beo kao zid.

„Da, mati, ništa“ jedva sam uspeo da prošapućem.

„Popij tu čašu da ti naspem drugu, vidi ti njega, tolika ljudina ni čašu vina ne može popiti“

Nisam imao snage da pomerim ruku. Ona me blago pogleda, uze onaj bokal sa vinom. Ruke su joj blago drhtale. Dopuni čašu. Odjednom sam osetio neodoljivu potrebu za cigaretom. Po automatizmu krenuh u džep po cigare, pa se trgoh. Nisam u kafani pomislih. Kao da je čitala moje misli.

„Samo ti zapali sinko, ne preteruj o tome, ako si ih već naučio i ne možeš bez njih, gledaj da ih smanjiš, pali baš kada ti se puši“.

Glas više kao da nije dolazio od starice. Imao sam utisak da dolazi do mene sa svih strana, iz zemlje, sa neba. Vadim paklicu, palim. „Slobodno otresaj dole“, kao da je znala da se u tom momentu snebivam gde ću otresati. „De popij malo vina“, uzimam čašu, otpijem dobar gutljaj. Onaj šok se gubi i opet se vraća ona lagodnost i milina.

 

„Sinko, sa đavolom si pričao tada“.„Kako… kako… sa đavolom….?“

 

„Da sa njim. Ta je ciganka samo dala telo njemu i dušu naravno, ali, to je bio on“, starica se prekrsti.

 

„Mnogi od njih dadu dušu pa i telo svoje đavolu, pa on ovlada do te mere njima da koz njih i govori. Moraš ovo da upamtiš. Mnogi mu se priklone. Naročito ti koji gataju, vračaju, ovi zvezdočatci (mislila je na pisce horoskopa), mnogi… I onda oni tako varaju ljude, da, da… Varaju lažu. A Sotona ih tako gleda privući na svoju stranu, dajući im lažne nade i dajući im sve i svašta, pa onda ti koji slušaju te vračare i sami se priklone i pridruže zlu.“

„Ali, mati, pa ona mi je sve pogodila, čak i ono čega se ja ne bih setio a dogodilo se“.

„Tako je, znam da jeste. Ona je čak znala, bolje je da ti kažem da je Sotona tada znao tvoju prošlost i bolje od tebe. Ali, znaš li šta je tebe tada spasilo? Ne znaš, naravno. To što nisi verovao u to, doduše kako mi reče nisi ni u Boga, ali još manje u to. E moj sinko, Sotona može da zna našu prošlost. Sve iz prošlosti može da zna. I preko tih što mu služe on proba da nas zavede, da nas uzme pod svoje. Jer, šta kaži ti meni veselniče, da ti si tu Ciganku poznavao? Da si je opet sreo. Samo te je Bog spasao zla tada.“

Starica uzdahnu, pogleda u nebo, ruke koje su joj bile na stolu i u kojima je držala brojanice, spusti ispod stola pa nastavi:

„Da, znam da ti ništa nije pogodila za ono šta te je čekalo. Ne ona. Sam nečastivi. Znaš zašto. Jer, ne zna. Niko, zapamti, niko ne može znati našu budućnost sem Gospoda. Ne zna je ni Sotona. Onda oni na osnovu prošlosti izvlače zaključke za budućnost. Pa ponekad nešto i pogode. Ali, pogode, ne znaju oni da će biti to tako, jer ne mogu znati, jer, ni njihov gospodar kojem su predali dušu ne može to znati.“

Starica se ućuta na momenat, a ja nisam mogao da se uzdržim da ne pitam: „Znači li to mati, da i sudbina ne postoji?“

Foto: Profimedia
Foto: Profimedia

„Ne sinko, ne postoji, sve sam Gospod uređuje i vodi. Nikome nije određeno kada se rodi, a mnogi to misle, kako će i koliko da živi. Sve biva po volji Gospoda i on odlučuje o svakome od nas. Stavlja nas na iskušenja ponekad. Ali, zapamti Sotona nas mnogo, mnogo češće kuša, naročito ako vidi da je naša vera kolebljiva i da nas može pridobiti. Gospod nas ne kuša da bi nas kaznio, već opomenuo da se vrati na pravi put, ako je i zastranio da se pokaje i vrati.

Zapamti ovo, dok si god živ, ništa se ne događa slučajno, ni sa tobom, ni sa ovim cvetom ispred nas (zaista isped nas je rasla jedna predivna žuta ruža), već sve biva po Božijoj volji. Nisi ni ti danas ovde doša slučajno, niti si mi sve to ispričao slučajno. Sve je to Njegova volja.“ Starica se prekrsti. I ja.

„Ne može niko sinko, zapamti to, da zna tvoju budućnost sem Gospoda, jer je ona određena njegovom svetom voljom, zato sam te i prekinula na pola priče, ne zameri, jer, znala sam ostatak.“

Verovatno je većina vas gledala kada se razdanjuje, zarudi na istoku, pa svetlo polako, ali siguno, sve jače i jače ovladava tamom. Tako nešto se događalo i u mojoj glavi. Ono što me je mučilo toliko godina mi je postalo jasno. Da, mučilo me, iščekivao sam da se dogode stvari koje su mi bile rečene, za neke od njih sam se spremao da adekvatno i reagujem na njih, ali se nisu događale.

Posedeli smo onde još pola sata, u neobaveznom i posve opuštenom ćaskanju, a onda je mati ustala, naklonila se i pružila ruku u znak pozdrava, pravdajući se da ima obaveze. Uzeo sam tu staračku ruku i poljubio je. Pomilovala me je po glavi i tiho prošaputala „Bog sa tobom dete“.

Za razliku od razgovora sa cigankom, ovoga puta sam bio prepun radosti i neke meni do tada nepoznate blagosti. Starica zamače za ugao konaka, ja se okretoh prema hramu, prekrstih se i izađoh preko manastirske kapije.

Imao sam utisak da sam lakši za jednu tonu. Toliko je tereta ova blaga starica, monahinja skinula sa mene.
Danima sam razmišljao o priči u manastiru. Svaku reč sam se trudio da upamtim što bolje.

Nakon nekoliko meseci sam ponovo otišao u manastir želeo sam opet videti staricu.Upokojila se dva dana pre mog ponovnog dolaska. Zapalio sama joj sveću na grobu i plakao. Dugo sam plakao.

Ušao sam u crkvu. Molio sam se onako kako me je pokojna monahinja učila. Svojim rečima se obraćajući i moleći Gospodu. Ostao sam po prilično dugo. Već je sunce zašlo za okolna brda koja su bila oko manastira…

Ovo je ono što sam ja doživeo i preživeo. Voleo bih da makar jednog od vas koji ovo pročitate odvrati od odlaska kod gatara, vračara i „horoskopdžija“. Ako samo jedan od vas odustane od odlaska vračari po pomoć, ja sam postigao cilj.

 

Autor teksta: Goran Janjić

(Stil.kurir.rs)

Život sa 158 KM: Potrebna pomoć porodici Dušanić iz Ratkovca kod Prnjavora

0

PRNJAVOR, 19. oktobra – Muke šestočlane porodice Dušanić iz Ratkovca kod Prnjavora. Žive od skromnih primanja, dječijeg dodatka, koji iznosi 158 KM. Majka Milada je nezaposlena, otac Mile trenutno je bez primanja. Radi, ali odrađuje građevinski materijal, koji je uzeo za gradnju kuće. Roditeljima četvoro maloljetne djece još teže pada što im na svu muku „prijeti“ i isključenje struje.

screenshot-mojabanjaluka.info-2019.10.19-08-51-53

Tri kilometra od glavnog magistralnog puta, makadamom kroz šumu, u Ratkovcu kod Prnjavora, šestočlana porodica Dušanić vodi tešku borbu za normalan i dostojanstven život. Dvije skromne prostorije i nedovršeno  kupatilo – trenutni su dom ove porodice. Jedino sigurno primanje koje stiže u kuću svakog mjeseca jeste dječji dodatak, koji iznosi 158 KM. Milada Dušanić kaže da ih se povremeno sjete neki dobri ljudi, trude se da olakšaju život djeci i njima. Kuću su počeli da rade, ali zbog nedostatka sredstava, i dalje je nedovršena.

“Muž radi, odrađuje materijal za kuću što smo uzeli. Ako ko može da pomogne, bili bi zahvalni. Živjeli smo u jednoj prostoriji, sedam godina, tu smo i prali, kuvali, djecu sam kupala, sve… Kada se rodio najmlađi sin pretprošle godine, uspjeli smo od sredstava koje smo dobili za četvrto dijete, da uzmemo materijal za kuću, da proširimo kupatilo i spavaću sobu, u kojoj djeca spavaju. Muž i ja spavamo u dnevnom boravku”, priča kroz suze majka dječice Milada Dušanić.

Kucala je na mnogo vrata za pomoć, ali svaka bivaju zatvorena. Centar za socijalni rad pružio je 100 maraka, jednokratne pomoći. Milada je zahvalna na šporetu, koji je takođe dobila od ove ustanove.

“Načelniku sam slala apel za pomoć ima pet godina da pomogne. Nisam tražila novac, tražila sam materijal, tražila sam da dođe, da pogleda u kakvim uslovima se živi”, kaže Milada, dodajući da se niko nije obratio.

Dvoje starije dječice pohađaju onovnu školu, do koje pješače šest kilometara u jednom pravcu. Ionako mala primanja, nisu dovoljna do pokriju ni kućne troškove. O prevozu ili adekvatnoj obući i odjeći za djecu, ni pomisliti ne mogu. Situacija je još teža, jer bi porodici na svu nedaću, mogla biti isključena i struja.

“Prioritet mi je da se pokrije kuća, da se sprat opremi i da konačno riješimo struju. Dug je trenutno 400 KM. Juče su došli, rekli su da će isključiti struju, ukoliko ne uplatimo tokom današnjeg dana. Para nemamo”, dodaje Milada.

Djeca oskudijevaju u svemu. Skromni i vrijedni, bore se sa nedaćama. Težak život je i na njima ostavio neizbrisiv trag, međutim, sva djeca se trude da pomognu koliko mogu. Mnogo želja, a najveća da imaju sobu.

Hladni zimski dani nose dodatne nevolje šestočlanoj porodici. Između ostalog, pitanje je da li će imati dovoljno drva da prezime. Milada i Mile ne gube nadu da na ovom svijetu ima dobrih ljudi, koji će im pomoći da obijezbedi iole pristojne uslove. Vjeruju, ipak, da će dočekati da njihovo četvoro djece, jedno drugom do uha, Milan, Milana Ana, Aleksandra i Mladen odrastu i stanu na svoje noge.

Oni koji žele pomoći porodici Dušanić i njihovoj djeci, mogu kontaktirati na broj telefona 066/ 146-558

TV K3 

Cedevita Olimpija stiže Laktaše: Težak zadatak za prvi trijumf

0
LAKTAŠI, 19. oktobra – Iako je sezona tek počela utakmica sa Cedevita Olimpijom u trećem kolu ABA lige sa sobom nosi dozu pritiska za košarkaše Igokee s obzirom na to da su ubilježili dva poraza na startu.

Bez obzira na to što u Laktaše dolazi jedna od najjačih ekipa u ligi, pobjeda u sutrašnjem meču jedino je što bi zadovoljilo igrače, struku i ljude u klubu.

Aleksandrovčani imaju paklen raspored u naredne četiri sedmice, a kada se na to dodaju utakmice u Ligi BiH, koju Igokea paralelno igra ove sezone, te odsustvo prvog trenera Aleksandra Trifunovića, onda je problem još veći.

Cedevita je započela ABA ligu sa dvije pobjede, ali i tri poraza u Evrokupu.

Iskusni centar Oliver Stević nada se da Igokea može da parira favorizovanom protivniku.

– Njihova ekipa je projektovana da osvoji ABA ligu. Trenirali smo naporno proteklih dana kako bismo ispravili greške iz prethodnih utakmica. Očekujem da im se suprotstavimo sa dobrom energijom – rekao je Stević.

 

Glas Srpske

LJUBAVNA PRIČA KOJA TOPI SRCA Upoznali su se u autobusu, a njene riječe još uvijek PAMTI

0

Momčilo Bajagić Bajaga svoju suprugu prvi put je vidio autobusu i odmah mu se dopala. Međutim, kada ju je upitao da izađu uslijedio je odgovor koji i dan danas pamti.

bajaga

Foto: Coolstyle.ba

Momčilo i Emilija u braku su od 1989. godine, a prije toga su sedam godina živjeli zajedno. Ono što je i te kako zanimljivo kada su njih dvoje u pitanju jeste način na koji su se upoznali – u autobusu.

– Ema je stanovala u Zemunu, a upoznali smo se u autobusu. U busu sam je prvi put pitao da li bi htjela da izađe sa mnom u nedjelju, a ona je rekla da nedjeljom ne izlazi. Meni je to bilo kao da me je o'ladila, jer ko ne izlazi nedjeljom? Ema je valjda izlazila subotom, otkud znam. Ja onda nisam postavljao nikakvo dodatno pitanje, bilo mi je truba. Tek poslije nekoliko mjeseci smo profurali – istakao je muzičar u intervjuu za Novosti.

– Meni je to bilo kao da me odbila, jer ne znam ko ne izlazi nedjeljom – rekao je Bajaga u svojoj ispovijesti.

Njihova sedmogodišnja veza završila je brakom. Vjenčali su se 1989, a sljedeće godine su dobili sina Marka, a osam godina kasnije i kćerku Anđelu.

Emiliji je posvetio sve svoje ljubavne pjesme. Njihova veza nikada nije bila u iskušenju, ali svjestan je da njegovoj supruzi nije bilo lako.

– O javnim se osobama svašta piše. Ema je to stvarno dobro podnijela, posebno tih prvih godina naše veze koje su bile najluđe. Nismo mogli ići na ljetovanje negdje gdje idu svi. Na Mljetu smo jednom otišli na neku daleku plažu kako bi bili sami. Međutim, od nekuda se pojavilo petoro ljudi koji su samo sjedili i gledali u nas – ispričao je roker.

Ni djeci nije bilo lako da odrastaju uz poznatog oca. Bajaga tvrdi da je imati slavnog roditelja privilegija, naročito kada se organizuju veliki koncerti.

– Tad sam nervozniji, a to se onda prenosi i na njih. Mnogi im prijatelji iz škole traže karte za koncert, pa onda oni kod kuće žickaju od mene, a tih dana mi nije ni do čega – kaže Bajaga.

(Blic)

STVARANJE POZITIVNOG POSLOVNOG AMBIJENTA ZA OPŠTINU LAKTAŠI

0

LAKTAŠI, 18. oktobra – Rukovodstvo opštine Laktaši, održalo je sastanak sa predstavnicima viših nivoa vlasti, kao što su Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Ministarstvo finansija, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede i drugi.

Nakon održane prezentacije o aktuelnim projektima, za koje ova lokalna zajednica traži podršku, govorilo se i o ključnim problemima koji datiraju iz prethodnih godina.

Takođe, dogovoreni su i sastanci koji će se održati u narednom periodu, sa ciljem rješavanja ključnih pitanja i problema ove lokalne zajednice, kako bi se što više unaprijedio kako poslovni, tako i životni ambijent na području opštine Laktaši.

ZAŠTO JE OKTOBAR “MJESEC SAOBRAĆAJA” U laktaškim vrtićima znaju odlično

0

LAKTAŠI, 18. oktobra – JU „Centar za predškolsko vaspitanje i obrazovanje“ Laktaši, mjesec oktobar obilježava kao ,,mjesec saobraćaja“, pa se tako, svake godine, nastoji djeci, na očigledan, zanimljiv i poučan način, objasniti sve ono što je važno da bi bili bezbjedni u saobraćaju.

   

Djecu vrtića ,,Princeza Katarina Karađorđević,“ iz Laktaša, posjetili su predstavnici Auto-moto saveza Laktaši i održali zanimljivo predavanje, te prikazali video materijal koji se odnosio na ponašanje i bezbjednost u saobraćaju, a na kraju druženja mališanima su podijeljene slikovnice i bojanke.

    

U vrtiću  ,,Zvjezdica,, u Glamočanima, u posjeti su bili vatrogasci, koji su, kao i svake godine, priredili djeci lijepo druženje i nezaboravno iskustvo. Predstavnici SJB Trn, takođe su posjetili vrtić ,,Zvjezdica,, i približili djeci zanimanje ,,policajac“, te ih upoznali sa policijskim vozilom.

72204055_2769472979751748_4771145728787480576_n 72812402_2769472296418483_7354983451172274176_n 73127475_2771540619544984_4362041340700131328_n vrtic

Povodom mjeseca saobraćaja, danas je, u dvorištu vrtića u Laktašima, organizovana biciklijada. Budući školarci, danas su u vrtić došli biciklima, te promovisali zdrav način života, a nakon biciklijade pripremili su i zabavu uz muziku.

 

Aktuelnosti

Najčitanije

Najviše komentara