Svi pričaju o nečemu što se dogodilo tri minuta nakon regularnih 90. Malo ko govori o onome što se dogodilo na utakmici. A dogodilo se to da je u Beogradu prvak Evrope, ni manje ni više, slavna Portugalija, čiji je svaki igrač mnogo plaćeniji od naših, pokušavala da nadigra Srbe. Srbe bez Saveza, bez predsednika Saveza, sa selektorom koji je mnoge igrače prvi put video pre neki dan. Neuigrani, neki zbunjeni pozivom, gledali su u svog novog šefa Dragana Stojkovića i upijali svaku njegovu reč. Fudbalski gorostas im je ulio snage, govorio da predstavljaju svoju zemlju za koju moraju da se bore i da ne može da ih pobedi niko. I borili su se svih devedeset minuta, kao lavovi. Na napad slavnog i strašnog gosta, odgovarali su sa dva napada. I primili smo dva gola, iz jedine dve polušanse koju su imali gosti. Ali se nismo predali. Digli smo se iz već poraženih, iz mrtvih golom u kom je Aleksandar Mitrović krenuo glavom na kopačku suparnika, neustrašivo. Santimetar od kopačke protivnika (rizikovao je da doživi ozbiljnu povredu)postavio je glavu, gde mnogi ne bi nogu i zabio gol šampionu Evrope. 1 : 2! Naši napadi su se ređali u talasima. Hrabra, za divljenje igra, donela je izjednačujući gol. Nakon akcije za udžbenike Кostić je izjednačio na 2 : 2. Muk i neverica na klupi prepotentnih, bogatih Portugalaca. Nije protiv nas igrao samo prvak starog kontinenta, već je bio predvođen čovekom koji u svojoj vili ima priznanje “najbolji fudbaler sveta”. Ronaldo! Кada smo izjednačili, naš trener je održao pravu lekciju prethodnim selektorima. Nije rešio da brani remi, već je u igru umesto odbrambenog igrača, uveo još jednog centarfora, Luku Jovića. Svi u napad! Na sve ili ništa! Portugalci su se branili u čudu. Trebalo je videti izraz lica iskusnog starog lisca, selektora gostiju. Ali, gosti su ipak uspeli da odbrane remi. Nakon tri minuta nadoknade, najskuplji igrač sveta je u poslednjoj sekundi šutirao ka našem golu. Lopta jeste prešla liniju, lopta koju je izbacio požrtvovano Stefan, i odbila se u polje. Sudija, inače Holanđanin je svirao kraj. Кao da je rekao: “Ronaldo, kad ovoj deci nisi uspeo da daš gol za 90 minuta, ti, svemoćni, najbolji na svetu, nije pravedno ni sada kada hoću da označim kraj.” Ronaldo je bio očajan. Svi veliki gradovi širom Evrope i sveta padali su pred njim. Beograd nije. Nije znao da s čudnim gradom i s čudnim ljudima u njemu ima posla, ljudima koji poštuju autoritete, ali ih se uopšte ne boje. Čovek verovatno nije bio obavešten da dolazi u grad koji je prvak sveta u košarci, odbojci, vaterpolu, rukometu, tenisu, koji je slavio titulu Evropskog i svetskog šampiona upravo u fudbalu, relativno nedavno dočekao svetskog šampiona u fudbalu (do 21 godine) nakon što smo u finalu dobili Brazil. A što se linije tiče, možda Ronaldo nije znao da su njegovi Portugalci prešli liniju mnogo pre ovog meča. Liniju između centralne i južne Srbije (Кosova), da su portugalski piloti ubijali žene, decu i starce. Ništa ustvari ne zna taj Ronaldo. Nije video nakon meča ni suze Aleksandra Mitrovića koji je plakao ne uspevši da dajući izjavu izgovori poslednju rečenicu. I bolje što nije. Suze velikog dečaka, velikog rodoljuba Mitrovića, možemo da razumemo samo mi i samo nebo koje pamti sve. Mi smo na suze navikli, vi niste. Vi se sporazumevate novcem, a mi očima često nakvašenim. Ronaldo ti si besan. A Mitrović emotivan i zahvalan Bogu što mu je dao snage kad je trebalo. Između besa i suza nije linija nego vasiona. Sudar svetova, čoveče!

Nedeljko Popadić

1 KOMENTAR

Comments are closed.