LAKTAŠI, 20. oktobra – EMPATIJA iliti saosjećanje …nosi li se to iz kuće, može li se naučiti u vrtiću, školi, igdje? Ili se čovjek rodi s tim?

Bilo je jedno proljeće u Briselu. Velelepni trg, okupan kišom, koja je pokazivala svoju ćud svakih pola sata, mamio je turiste. Mirisali su belgijski vafli, a mi smo stajali, posmatrali zlatom okićene prozore. Dvadesetak ljudi, grupa radoznalih individua, svjetskih lutalica. Slušali smo legendu o “malom manekenu”, kad je udario pljusak. I tu nastaje trenutak koji mi se urezao u sjećanje, a itekako ima veze sa prvom rečenicom.

Brisel

 

Kišobrani. Nikli su, raširili se kao krošnje. Crveni, bijeli, za dvoje, za troje… Ali, ne. Bili su samo za njihove vlasnike. Mi, koji nismo imali kišobran, stajali smo, kisnuli. A ja sam u tom momentu razmišljala, kako bih, da imam taj famozni kišobran, pozvala još nekog ispod. I bi mi žao, što mene niko nije sakrio, iako je bilo mjesta ispod mnogo njih. Nedostajala je EMPATIJA. Šta da kažem…
A onda, danas, kao potvrda ovom mom sjećanju, desi se situacija u grupi vršnjaka…

twins

 

Djevojčica, kojoj nije bilo dobro, sjedi, čeka mamu. Ostali drugari započinju igru. Ponese ih situacija, okolnosti. Ne obraćaju pažnju.  A onda, iz te grupe se izdvoje dvoje djece. Ćutim, posmatram šta će uraditi, a oni prilaze ovoj djevojčici. Ona je mazi po ruci, a on govori da će mama brzo doći…

EMPATIJA. Šta da kažem.

Ili je imaš, ili ne.

 

T.Đ.M.