Jedan od autora, Zoran Kos kazao je za “Glas Srpske” da je prošlo osam decenija od stradanja naroda Kozare, a isto toliko je trebalo da javno progovorimo o tim stradanjima na ispravan način.
– Da pobjednici pišu istoriju, potvrđeno je i verzijom istorije Bosanske Krajine 1941-1945. godine koju već 80 godina slušamo kao jedinu i svetu istinu. A narod dobro zna da nije bilo onako kako se javno pripovjedalo. Prvenstveno mislim na to da Kozaru posmatramo kao dio srpske istorije, i da dešavanja na Kozari nazivamo pravim imenom. Kroz ovoj zbornik, koga čine stručni i publicistički radovi, dokumenata, fotografije i svjedočenja, želja nam je da te događaje posmatramo na ispravan način – kaže Kos.
Dodao je da su, obilježavajući značajan datum, 80 godina od ofanzive na Kozari, pokušali da istorijski realno sagledaju kozaračku kataklizmu.
– Oslobođeni ideoloških predrasuda, želja nam je bila da što objektivnije sagledamo stradanje našeg naroda, prije svega zarad nekih budućih istorijskih istraživanja i kompletiranja istorijske istine o otporu i kozaračkoj borbi u kojoj su nedužni, goloruki narod tukli njemački tenkovi i avioni, te brojčano nadmoćnija ustaško-njemačka pješadija. U svemu je učestvovalo i kvislinško domaće stanovništvo, a žrtve su bili pripadnici srpskog naroda, pravoslavne vjere, oba pola, svih životnih doba. Pokolji su činjeni u kućama, na kućnim pragovima, u dvorištima, na putevima, po šumama, oranicama i livadama, u pravoslavnim hramovima i crkvenim domovima te u logorima, dječijim i sabirnim na čelu sa zloglasnom ustaškom fabrikom smrti Jasenovac – kazao je Kos.
Dodao je da se u zborniku govori i o lijevim skretanjima i malo poznatim događajima kao što je Šošin jarak.
– Dobro je poznato da je Bosanska Krajina zvana i “Krvava Krajina” jer nema generacije da nije bila u ratu. U Drugom svjetskom ratu uz pomoć Italijana i Nijemaca, prije vojnog poraza Kraljevine Jugoslavije, proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Ustaško vođstvo planiralo je da Banja Luka bude glavni grad što je značilo da na ovim prostorima treba srpski narod pobiti, protjerati i preseliti u Srbiju. Shvativši šta mu se sprema, nakon velikih zločina u Dalmatinskoj zagori, Lici, Baniji, Kordunu i Bosanskoj Krajini, srpski narod je ustao i počeo organizovanje otpora – navodi Kos.
Da nesreće bude veća, vođe ustanka i otpora su se ubrzo zbog ideologije podijelili i zakrvili.
– Jedan od uglednih Srba i ustanički vođa bio je i učitelj Lazar Lazo Tešanović. Istoričari još nisu do kraja razjasnili njegove aktivnosti u ratnom vihoru. Zna se da je kao ratnik pripadao Jugoslovenskoj vojsci u Otadžbini, gubitničkoj strani u ratu. U narodu je ostalo sjećanje da zbog njega i saboraca nije bilo velikih stradanja u javoranskom kraju i dijelovima koje su štitile Tešanovićeve čete. Malo je poznato kako je stradao, a ne zna se ni gdje mu je grob. Ostala su sjećanja koja se već treća generacija usmeno prenosi mlađima – ističe Kos.
On je naglasio da je komunistička ideologija bila temelj tumačenja prošlosti te da stoga i ne treba da čudi da ima štiva sa neumjereno mnogo podataka o komunistima i NOV Jugoslavije.
– Narod sa područja koji su branili četnici, svojevremeno je proglašen krivim za smrt dr Mladena Stojanovića i oni i danas nose taj krst. Treba podsjetiti da je, dok se pripremala ofanziva na Kozaru, Komunistička partija Jugoslavije radila na razbijanju “velikosrpske hegemonije” zarad revolucije i proklamovanih ciljeva. Osam decenija živjela je laž da su četnici učestvovali u ofanzivi na Kozari, a jedina je istina da su imali na svom kućnom pragu okršaje sa partizanskim jedinicama i mnogi su zbog toga glavu izgubili. Ukratko, to je bio bratoubilački sukob za potrebe revolucije – rekao je Kos.
Prvo izdanje ovog zbornika štampano je u 500 primjeraka. Prošle godine održane su veoma posjećene promocije u Gradišci i Kozarskoj Dubici. Nakon Laktaša, biće održana promocija i u Kotor Varošu.