Kako je život pun izazova, i uvijek nam namjesti nešto sa čim ćemo se “nositi”….Neko teže, neko lakše. Neko nikako. Odustaće na samom startu. Ali i to je za ljude.
Ovi koji se odluče nositi, i kositi sa izazovima, nedaćama, radostima, tugama…znaju o čemu pričam.
Pa i ova korona. Sve je poremetila, zgurala u stranu neke vrijednosti koje smo stavljali na pijedestal svakodnevice, a iznjedrila davno zaboravljene kvalitete, koji i jesu suština. Selo više nije mjesto odakle bismo pobjegli u grad što prije, škola više nije bauk koji nam ide na živce, vrtić više nije noćna mora za male drugare….
A za nas, vaspitače, taj famozni vrtić više nije samo posao. Mada, kad bolje razmislim, nije nikad ni bio. Samo posao. Kada idem u vrtić, ja ne idem na posao. Idem da se družim, da nešto djecu naučim, da nauče oni mene, da razgovaramo i uživamo u nauci zvanoj pedagogija.
Kada idem u vrtić, ja ne idem da “čuvam” djecu. Idem da živim s njima dobar dio dana. Da im budem uzor, utjeha, oslonac i sve što treba, dok ne dođu po njih mama i tata.
Od ponedeljka naš vrtić otvara vrata svojim drugarima, svojim vaspitačima, teta kuharicama, teta čistačicama. Dočekuje nas, raširenih ruku, ali ovaj put bez zagrljaja, bez fizičkog kontakta, sa maskama na licu i rukavicama na rukama.
Ne znamo kako će to izgledati. Ali ćemo prihvatiti izazov, i uhvatiti se u koštac sa svim nepoznatim stvarima koje nas čekaju.
Vjerujem, da ćemo svi zajedno, i djeca i roditelji i mi, uspjeti vratiti drugarstvo u njegovo carstvo, i izaći kao pobjednici iz ovog izazova zvanog “COVID-19”

T.M.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име