Ni kriv ni dužan je Branko Lukić, ali trpi što se država u kojoj je rođen pocijepala na dvije, pa sad živi negdje između. Egzistencijom, porijeklom, imanjem, pa i državljanstvima vezan je i za tamo i za ovamo, s tim što ga preko međe, zbog njemu nejasnih propisa, dočekuju kao ilegalca.

Branko-tt

Njegova nedaća je što maltene čim izađe iz kuće postaje strani državljanin u tuđoj, a opet na svojoj zemlji.

Zaseok Mihailovica na Jabuci pogranično je područje koje dijele opštine Prijepolje i Pljevlja, odnosno Srbija i Crna Gora. Lukićevu djedovinu presjeca državna granica – sa jedne strane mu je kuća, a sa druge livade i njive. Ugledni je domaćin, ima više od 500 ovaca i 50 grla goveda, milina je vidjeti kad potjera toliku stoku na ispašu. A pašnjak mu samo 200 metara od doma, ali – preko granice. Svakog dana on iz štala u Srbiji, sa svoga, ovce i goveda potjera u Crnu Goru, na svoje, da ih napoji. Svjestan da rizikuje kaznu od 100 evra.

– A sit sam se kazni naplaćao i postao redovna mušterija suda u Pljevljima – priča Branko za “Blic“.

Muka je Brankova što sa stokom ne može legalno da pređe na crnogorsku stranu svoje imovine. Kad se zaputi najbližim putem, idući samo svojim parcelama – to je kršenje Zakona o graničnoj kontroli, kad bi krenuo legalno, preko graničnog prelaza – to bi već bilo suprotno saobraćajnim propisima. Ne pomaže mu ni što ima državljanstvo Crne Gore stečeno rođenjem u Pljevljima, ni što mu je majka Crnogorka.

Foto: Privatna arhiva

 

Muka je Brankova što sa stokom ne može legalno da pređe na crnogorsku stranu svoje imovine. Kad se zaputi najbližim putem, idući svojim parcelama – krši Zakon o graničnoj kontroli, kad bi krenuo legalno, preko graničnog prelaza – to je suprotno saobraćajnim propisima

– Devet godina imam iste jade. Kad potjeram ovce i krave preko svoga, ali i preko granice, zaskoči me crnogorski policajac i piše kaznu. U početku je, kada se raspala SRJ, bio problem što se zemlja sa crnogorske strane vodila na mog djeda i babu, pa su mi prebacivali “na koje to svoje vodiš stoku kad u Crnoj Gori nemaš ništa” i “gdje su ti pasoši za krave i ovce”. Djedu, koji je tada imao 85 godina, odveo sam u Pljevlja i on je te parcele preveo na mene – prepričava Branko.

Kad je pribavio papire da je zemlja njegova i izvadio pasoš za svako grlo stoke, mislio je da više nema prepreka.

 

– Otad me presreću sa nekim drugim propisima. Kažu – ne smiješ ovuda, ovdje nije predviđen prelazak, moraš na granični prelaz Ranče. Zamislite sad, imate livadu, dvorište, baštu, i da s jednog kraja tog parčeta zemlje ne možete na drugi, nego morate okolo. A tek zamislite da koračate svojom parcelom i negdje na pola postanete strani državljanin – veli stočar sa Jabuke.

 

Foto: Privatna arhiva

 

Do Ranče mu je 800 metara od kuće. Odatle mu, jer teren je takav, do livade treba još dva kilometra, s tim što veći dio kojim bi trebalo da pređe otpada na put kojim se ulazi u Crnu Goru. I tu je novi problem.

– Ni na graničnom prelazu, iako imam sve papire, nisam dobio zeleno svjetlo. Vele, sa toliko stokom napravićeš gužvu. Kažu, na šta će da liči granični prelaz kad u koloni, u turističkoj sezoni, čeka po 30 automobila, a ti kreneš sa 500 ovaca i 50 krava, napravićeš stočni vašar – priča Lukić i sam svjestan kakav bi kurcšlus nastao kad bi legalno poveo stoku na ispašu.

Nije više ni pokušavao preko graničnog prelaza. Mora kroz svoje, kroz zabranjeno. Najmanje dva puta dnevno ide u Crnu Goru, četiri puta pređe granicu. Nekada ga uhvate i kazne, nekada ne.

– Drugog izbora nemam, jer stoka neće ni žedna ni gladna, a i ne razumije se ni u pare ni u propise. U ovo drugo, iskreno, ni ja – sliježe ramenima Branko Lukić.

Tako svakoga jutra ovaj stranac na svom imanju mora iz Srbije u Crnu Goru, spreman da prekrši pravila granice i plati kaznu.

I sve tako dok ne usvoje neki lex specialis za njega i njegovu stoku.

(Blic)