Što se tiče priča, anegdota i urbanih legendi kojih se čovjek nasluša u Kanadi, o tome bi čitava knjiga mogla da se napiše. Za početak izdvajam jednu koja mi se posebno dopala. Neću vas ubjeđivati da je istinita, jer se lično iskreno nadam da nije. Nadam se da ju je u trenutcima doisadde izmislio neko sa puno mašte, ili, ako se sve to zaista dogodilo, onda se nadam da se to nije dogodilo Srbima nego nekom drugom, „egzotičnom“ narodu, narodu kome bi tako nešto i priličilo. Ali, obzirom da mi je ispričana sa Srbima u glavnoj ulozi, ja vam je tako i prenosim:
Skupi se jedne lijepe nedjelje nekoliko Srba da odu na pecanje, da se malo odmore k’o ljudi i u tu svrhu izabraše jedno živopisno jezerce bez mjesta za kampovanje (znači, nema dosadnih kampera i ostalih ljudskih napasti), mir, tišina, ma divota. Postoje tu neke vikendice ali su podaleko i uglavnom su vlasništvo Kanađana. Dovezli se fino Srbi autima, parkirali se zgodno na travnjak i popili par piva za “srećna rada” k’o što i jeste red. Sve je znači kako treba i kako je Bog zapovjedio. Kad su se malo razmrdali i oraspoložili digoše duplo dno u gepeku i izvadiše pribor za pecanje. E, sad, radnja ove priče dešava se u drugoj polovini devedesetih, i treba znati da su naši junaci tek emigrirali iz Bosne, Srbije, Hrvatske, odakle već, gdje se tih godina nisu nešto pretjerano koristili štap za pecanje, mreža i ostale zezancije, nego bombe, trotil i ostali rekviziti koji su bili puno brži, dostupniji i „učinkovitiji“.
Srbi su, već naviknuti na kanadski sistem rada i plaćanja na satnicu, na brzinu izračunali da im se baš i ne isplati sjediti, ćutati i čamiti po čitav dan na obali nekog jezera zarad par riba. Puno se više isplati, recimo, posjetiti od Jovinog brata zeta koji je rođen u Kanadi (Srbin porijeklom, a korijeni su korijeni) koji će da im izvadi “iz šteka” malkice eksploziva i proda po povoljnoj cijeni. Posao je ugovoren, sve strane su bile zadovoljne transakcijom, a naši su se junaci uputili na već pomenuto jezero da uživo isprobaju kvalitet robe.
I tako oni aktiviraše eksploziv, uništiše 50% populacije ribe u tom jezeru, od pobijene ribe što je ležala na površini, uze svaki koliko mu je trebalo, popiše pokoje pivo za “srećna puta” i počeše da se lagano pakuju. Sve bi se završilo na tome da u gore pomenutim vikendicama nije boravilo nekoliko Kanađana koji su, nakon što su čuli eksploziju, iz nekog samo njima poznatog razloga pozvali policiju.
Kad su snage reda i mira stigle na mjesto uviđaja, par Srba je čekalo ostatak društva da se isprazni u jezero (onoliko pića lako „potjera“ čovjeka). Kanadski policajci su jedva došli k sebi kad su vidjeli onoliki pomor ribe a kraj jezera ljude kojima naizgled ništa nije falilo u glavi.
Naravno, “ribolovci” su pritvoreni i slučaj je dospeo na sud. Ne znamo sudijinu reakciju kad je vidio predmet, ali lako je moguće da se sjetio majčinih riječi da je bolje da ide u vodoinstalatere nego u sudije.
Tužilac je uredno pripremio tužbe: remećenje javnog reda i mira, ugrožavanje drugih, korištenje nelegalnih eksplozivnih sredstava, itd. Ali nisu ni Srbi svo to vrijeme sjedili besposleni. Angažovali su dobrog advokata, Srbina (njihovo povjerenje u Kanađjane bilo je jako poljuljano nakon postupka onih cinkaroških ulizica i policije koja se drži zakona k’o pijan plota). Advokat je pripremio odbranu da ju je milina bilo slušati, a vrhunac odbrane je bio kad je rekao da njegove klijente treba osloboditi, jer su tek od skora u ovoj prelijepoj zemlji i ne poznaju dovoljno zakone, a riba se tamo kod njih na Balkanu samo dinamitom i lovi, pa su na osnovu toga pretpostavili da je i u Kanadi tako…
Nikada nećemo saznati da li je sudija zaista progutao tu priču (vjerovatno ne), ali znamo da ih je kaznio samo za posjedovanje eksploziva. Veselo društvance se izvuklo, jer nigdje u kanadskim zakonima ne piše da je zabranjeno bacati eksploziv u jezero. Jer jednostavno što to nikada nikome nije palo na pamet, a u pravnoj državi je valjda tako – ako nešto nije zakonom zabranjeno, onda ne možemo ni da kaznimo ljude zbog toga.
Tako su se naši Srbi sa puno sreće i nimalo pameti izvukli, a na kanadskoj vladi je ostalo da nakon toga donese zakon protiv bacanja eksploziva u vodene površine. Sami su krivi – trebalo je prije da misle na to.
Politika.rs
