LAKTAŠI, 14. marta – Kradljivci iz nužde najčešće posežu za hranom, deterdžentom, sapunom ili ogrevom, dok su lopovima od zanata omiljeni plen skupi parfemi, te luksuzna pića i slatkiši.

Kako saznajemo u preduzećima za obezbeđenje, koji pružaju usluge tržnim centrima širom BiH, od 2016. godine broj ovakvih slučajeva je u stalnom porastu. Ranije se, kažu naši izvori, krali uglavnom skuplji suhomesnati proizvodi, danas čak i najjeftinija hrana.

Mleko, salamu, paštete, šampon, sa polica uzimaju pa “zaborave da plate” i muškarci i žene, i studenti i penzioneri, ali je u poslednje vreme među “počiniocima” sve više starijih ljudi. I kada ih uhvate na delu zaštitari se prema njima odnose s posebnom pažnjom.

FOTO: DEJAN BOŽIĆ / RAS SRBIJA

O tome svedoče i izveštaji u kojima se ne pominje reč krađa, pa čak ni službeno “otuđenje”, nego se slučaj uglavnom opisuje kao “pokušaj iznošenja robe bez plaćanja”. Pokušaj se najčešće završi diskretno i bez intervencije policije.

– Šta da radite sa čovekom koji pokuša da iznese litar mleka jer nema čime da ga plati! U takvim slučajevima roba mora da se vrati, ali se dešava da zaštitari ili trgovci plate uzetu hranu umesto mušterije i puste ga da ide kući – kaže sagovornica “EuroBlica”, sa iskustvom u ovoj oblasti.

U manjim trgovinama krađe hrane i sredstava za higijenu su ređe, ali su u poslednje vreme i oni na meti. Tako su u jednom banjalučkom marketu trgovci otkrili baku iz komšiluka, koja je na kasi plaćala jeftinije stvari, poput hleba ili rezanaca za supu, a u platnenoj torbi “švercovala” meso. Kada su prozreli njene namere, trgovci su je uljudno upozorili da je “zaboravila meso”, ali baka ga je vratila, jer nije imala novaca za takav luksuz.

Izgled sve govori

Ni ovaj slučaj nije zabeležen u policijskim evidencijama, ali neki slični jesu. Tako Marija Markanović, portparolka Policijske uprave Banjaluka, pominje primer muškarca koji je iz prodavnice uzeo parče čajne, sapun i još neke sitnice.

– U ovom i sličnim slučajevima, odmah je i po izgledu i po ponašanju počinioca bilo jasno da su to ugroženi ljudi, koji nisu poznati policiji i koji u drugačijim okolnostima nikad ne bi počinili krivično delo – kaže Markanovićeva.

Njena koleginica iz Policijske uprave Doboj, Dragana Kerkez, navodi da se hrana krade ne samo iz prodavnica, nego i iz pušnica za sušenje mesa, sa seoskih imanja, a naročito iz gastarbajterskih kuća, koje su u pravilu dobro snabdevene, iako u njima veći deo godine ne živi niko.

– Dešava se da beskućnici provale u takvu kuću i ako u njoj nađu puno hrane podele je sa drugim ljudima koji su u sličnoj situaciji – kaže Kerkezova.

S jeseni, a naročito krajem zime, kada u mnogim skromnijim kućama ponestane ogreva, učestale su i krađe drva, što u komšiluku, što u šumi. I policajci se neretko nađu u nelagodnoj situaciji kada zateknu čoveka koji je u šumi neovlašteno usekao metar drva. Mada je jasno da je to urađeno iz krajnje nužde, policija, ipak, mora “postupiti po zakonu”.

Trgovci neće da ih tuže

Prema Krivičnom zakonu RS, ako je vrednost ukradene robe manja od 300 maraka, a učinilac je, kako se navodi, “imao nameru da pribavi malu imovinsku korist”, propisana je novčana kazna ili zatvor do jedne godine. Postupak se, međutim, ne vodi po službenoj dužnosti, nego je oštećenom ostavljeno na volju da li će tužiti počinioca ili će se zadovoljiti nadoknadom štete.

Kako saznajemo u Policijskoj upravi Banjaluka, vlasnici tržnih centara, prodavnica ili kuća iz kojih je ukradena hrana ili druge potrepštine neophodne za život, najčešće odustaju od tužbi, pogotovo ako je u pitanju počinilac koji nema dosije u policiji.

 

Blic