LAKTAŠI, 21.avgusta – Penzionerka Angela Ćorković, povratnica u Mičije, udaljeno i pusto planinsko selo na Kozari, izgradila je porodičnu imperiju među ruševinama, zapuštenim imanjima, daleko od asfalta i modernog načina života.

Angela-Corkovic-foto-Milan-Pilipovic

Angela se iz izbjeglištva vratila u Mičije prije sedam godina, odlučna da ovdje započne novi život. Prethodno je 10 godina živjela u Austriji, ali se zarekla da ovu zemlju zauvijek napusti i vrati se u svoje selo na obroncima Kozare. Nije za nju predstavljao problem što je kuća srušena, okućnica zarasla u šumu, njive pretvorene u šikare i trnjake.

– Iz Mičija sam otišla zbog rata, ali ovo selo nije nestalo iz moga srca. Radila sam u Austriji svakojake poslove, divila se bogatstvu i ljepotama ove zemlje, ali stalno razmišljala o povratku. Niko me nije razumio u toj namjeri, shvatio moju tugu niti uspio pokolebati. U tuđini sam se razboljela, a u rodnom kraju ozdravila – objašnjava Angela razloge povratka u Mičije, gdje je većina kuća, obnovljena inostranim donacijama prvih poratnih godina, još uvijek prazna.

Ovdje živi nekoliko povratnika i desetak došljaka iz Bosanske Krupe koji su tu pronašli utočište od rata, a potom odlučili da se u Mičijama trajno nastane. Selo je udaljeno i zaboravljeno, a do Angeline kuće moguće je samo terenskim vozilom jer su putevi uništeni i godinama ih niko ne popravlja. Do najbližeg Turjaka je desetak kilometara lošeg i prašnjavog makadama na kojem su bujice napravile duboke kanale i odnele šljunka.

– Imam stotinu rasnih ovaca, 50 pčelinjih košnica, veće zasade aronije, domaćeg voća, šljive 500 sadnica, obrađujem približno 200 dunuma, sejem žito i rijetke vrste medonosnog bilja… Ove godine imaću više stotina litara soka od aronije, rakije šljivovice, veće količine mesa, mlijeka, sira… Kod mene je veliko gradilište i radilište. Sama sve organizujem, plaćam radnike i smišljam nove poslove – odlučna je Angela koja ne pomišlja da ode iz Mičija. Jednom sam otišla, kaže, i nikada više odavde.

Foto Milan Pilipović

 

Njen sin Valentin, ispričala nam je, gradi kuću na otoku Viru u Hrvatskoj, kćerka Vesna je u Austriji, oboje imaju porodice, materijalno su situirani, a u Mičije dolaze povremeno, uglavnom u posjetu.

– Čude se oni meni i mome poslu. Moj suprug Marko je umro, ubila ga tuga za kućom ali ja sam odlučila da se vratim. Nigdje mi nije ljepše nego ovdje, svaki dan mi je kratak za poslove i obaveze. Kupila sam još tri posjeda u komšiluku i proširila svoj da bi mogla, imala gdje uzgajati stoku, podizati voćnjake, proizvoditi ekološki zdravu hranu – odlučna je ova penzionerka koja kaže da joj je država u početku pomogla sa 15.000 KM za popravku kuće.

Sve ostalo uradila je sama, bez bilo čije pomoći i sada je njeno imanje svojevrsna seoska zadruga gdje rade njene komšije i ostali mještani obližnjih sela. Svoje proizvode, prvenstveno sokove, med i meso prodaje kod kuće ili u okolini jer se glas o Angeli i njenoj proizvodnji zdrave hrane i napitaka daleko pročuo.

Zadovoljna je što joj sve polazi za rukom, a ove godine može se pohvaliti rekordnim rodom aronije jer sa svakog od 200 grmova ima prosječno desetak kilograma. Najveći problem je loš put i nedostatak pitke vode. Kada bi te probleme rješili uz pomoć opštine i prilozima Mičijaša, život u ovom kraju bio bi mnogo perspektivniji. U tom slučaju Angela Ćorković nebi bila izuzetak u selu neopisive prirodne ljepote, gdje uspjeva voće, raste zdravo bilje, teku bistri planinski potoci.

Mičije selo ničije

U Mičijama je odavno zamro život, opustela škola, zatvorene prodavnice, zaključane kapije, podivljali voćnjaci, zapušteno korito rječice Lubine u kojem je nekada bilo mnogo pastrumke, rakova, biljnog i životinjskog svijeta. Obnovljene kuće su prazne, a njihovi vlasnici žive u Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj i drugdje u svijetu. Povremeno dolaze u Mičije ali samo na dan ili dva, kada se okupljaju u crkvenom dvorištu i na groblju, gdje pale svijeće za duše predaka. Zato u dokolici ovde kažu da su Mičije selo ničije.

 

 

Srpskainfo