LAKTAŠI, 09. oktobra – Više od 400 bunara iskopao je Miloš Vujmilović iz Aleksandrovca kod Laktaša, ali ne odustaje od ovog teškog i odgovornog posla.

U-bunaru-fotzo-Milan-Pilipovic-e1538827195473

Bunardžija Miloš je odlučan da dostigne brojku od hiljadu iskopanih bunara pa će tada, kaže, razmišljati o napuštanju ovog starog zanata. Počeo se time baviti prije nekoliko decenija, u svome domaćinstvu. Danima i mjesecima je tragao za bunardžijom, a kada je shvatio da neće tako brzo doći na red, zasukao je rukave i samovoljno počeo da kopa.

Poslije je nastavio i drugima da kopa bunare, zavolio ovaj posao i na daleko se pročuo kao dobar i sposoban bunardžija.

– Bunardžijski zanat je među najstarijima, nekada veoma cijenjen, a sada sveden na minimalne potrebe. Mašine kopaju bunare ali ni one nisu svemoćne – ispričao nam je Miloš u pauzi kopanja bunara u banjalučkom naselju Česma.

Pored njega su mnoge alatke, ašov, budak, ćuskija, lopata, kofa… Odmor je neophodan, veli, jer kada bunardžija naiđe na tvrdo tlo, na kamene gromade koje mora izvući na površinu, to zahtjeva mnogo snage i troši čovjeka.

Foto Milan Pilipović/RAS Srbija

Miloš Vujmilović

– Kada je pliće, teško kamenje se lakše vadi na površinu, ali ako je to na dubini od deset i više metara, onda je neophodno mnogo vještine, snage i spretnosti. Tu ne smije biti greške jer ukoliko uže pukne ili se otkači, ako radnici na površini popuste čekrk, tragedija ili teške povrede se ne mogu izbjeći – objašnjava Vujmilović svoju svakodnevicu.

Traganje za podzemnim vodenim tokovima je veoma komplikovano, zasniva se na iskustvu i procjeni gdje treba kopati, na kojoj dubini je voda, kakav je potencijal izvora…

– Nikada se sa sigurnošću ne može reći na kojem je mjestu voda, a to se od bunardžije očekuje. Ja koristim bakarnu žicu jer voda, kao svaka druga energija, privlači. Ukoliko ima vode, žica zatreperi u ruci. Ima i  drugih metoda, mada u Lijevču nije teško pronaći vodu, kao u brdskim mjestima, jer je ona gotovo svuda na dubini od osam do 12 metara – uvjerava Miloš kojem u poslu najviše pomaže zet Saša Bursać.

Foto Milan Pilipović/RAS Srbija

Milošu najviše pomaže zet saša Bursać

– Poslije pronalaska vode, što predstavlja vrhunac iščekivanja, kada bunardžija sa domaćinom odahne, tada slijedi zidanje bunara – priča  Vujmilović hvaleći svoju vještinu.

 

On slikovito opisuje bunare različitih dubina koje je iskopao, čak do tridesetak metara.

– Kad ozidam bunar, on dobije oblik čaše, gore široka, a dublje sve uža. Nema tu milimetra odstupanja, linije okrugle, oblik kao šestarom napravljen. Dno je u presjeku osamdeset centimetara – uvjerava Miloš napominjući ugredno, da ne pije alkohol dok radi ali kada završi posao, rado uz čašicu rakije i obavezno vodu iz bunara podjeli sreću i radost sa domaćinom.

Dešava se takođe, veli, da ne pronađe vodu, da kopa danima, osluškuje, mjerka, bori se i odustane. To je mučno jer nastaju troškovi, razočarenje, rupu treba zagrtati, što se modernim rječnikom zove promašena investicija, zaključuje naš sagovornik koji se stalno i uporno bori sa blatom, kamenom, glinom i drugim nedaćama u utrobi zemlje.

Najdublji bunar u Potkozarju

Bunar Save Turjačanina u Mašićima kod Nove Topole, dubok je 42 metra, a izgrađen je 1934. godine. Nikada nije presušio, tvrdi Savo.

Iskopao ga je Petar Dmitrović, u to vrijeme čuveni bunardžija u cijelom Potkozarju i Lijevče polju.

Foto Milan Pilipović/RAS Srbija

Pogled u bunar Save Turjačanina

– U bunar je uzidano šest hiljada komada cigle kojom bi se i danas mogla izgraditi najveća kuća u selu. Veliki trud je uložen u ovaj bunar, više je u njega izliveno znoja nego vode izvučeno – sjetno priča Savo Turjačanin. Bunar je izgradio njegov otac Jovo zato što je ovo bezvodan kraj, rječica Jurkovica je daleko nekoliko kilometara, a drugih vrela nije bilo u blizini.

 

Srpskainfo