LAKTAŠI, 11. februara – Na dan kada se čovjek ispraća na vječni počinak, tišina bi trebalo da govori više od bilo kakvih riječi. A opet, kod nas se taj dan često završi za pretrpanim stolovima, u buci escajga, glasnom žagoru i razgovorima koji nemaju nikakve veze sa tugom, poštovanjem i molitvom. Riječ je, naravno, o ručku poslije sahrane, običaju koji je, možda nekad imao smisla, ali danas sve češće gubi dostojanstvo.

Porodice koje su tek izgubile nekog svog, umjesto da u miru nose bol, ulaze u dodatni stres. Kako obezbijediti ručak za stotine ljudi, koliko će to koštati, hoće li biti „dovoljno“, hoće li se neko uvrijediti. Troškovi nerijetko prelaze granice razuma, a ono što bi trebalo da bude čin saosjećanja često se pretvori u glasnu gozbu, neprimjerenu trenutku u kojem se opraštamo od pokojnika.

Slična je situacija i sa cvijećem. Grobovi se zatrpavaju vijencima koji već za nekoliko dana završe na smetljištu, dok porodica ostaje sa stvarnim, konkretnim troškovima od sahrane do svih kasnijih obaveza. Postavlja se jednostavno, ali bolno pitanje: da li bi taj novac imao više smisla ako bi bio darivan porodici, kao pomoć i znak istinske solidarnosti?

U mnogim sredinama već se tiho govori o ovim temama, ali rijetko ko se usuđuje da ih izgovori naglas. A promjene, ako treba da budu prihvaćene, moraju doći sa mjesta koje ljudi poštuju i slušaju. Da li je to lokalni sveštenik, koji najbolje poznaje svoju parohiju i njene navike? Ili možda sama zajednica, koja bi, uz blagoslov Crkve, mogla riješiti ovaj problem.

Jer suština pravoslavne, kao i svake druge sahrane, nije ručak, nije cvijeće, nije broj stolova ni količina hrane. Suština je molitva, tišina, dostojanstvo i poštovanje prema onome koji odlazi, ali i prema onima koji ostaju. Suština je da se bol dijeli, a ne da se pretvara u društveni događaj.

Možda ne treba ukinuti običaje naglo i bez razgovora. Ali možda je krajnje vrijeme da ih preispitamo. Ako običaj više opterećuje nego što pomaže, ako vrijeđa tišinu smrti i dodatno ranjava porodicu, onda on prestaje biti svetinja.

Prava promjena neće doći iz galame, nego iz odvažnosti i hrabrosti da se kaže, hajde da budemo ljudi, a ne robovi navike. Jer pokojnicima ne dugujemo ručak i cvijeće. Dugujemo im poštovanje. A živima razumijevanje i pomoć.

Nataša KOVAČEVIĆ 

11 KOMENTARA

  1. Mnogi su protiv ručkove i cvijeća ali se niko ne usudi prvi odustati primitivizam.

  2. Običaji se teško mijenjaju , pozitivnm koracima , potezima , činjenjem promišljenih poteza u saradnji sa crkvom mogu se i trbaju znatno promjeniti . Da ne bude kasno treba odmah bez oklijevanja započeti. Pozdrav svima koji žele da ukažu na sve veće posrtanje u ispraćanju najmilijih.

  3. НАТАША СТОКА СМО МИ. КЛЕРОФАШИСТИ. НИЈЕ ЧУДО ШТО НАС ЦИВИЛИЗОВАНИ СВИЈЕТ ПРЕЗИРЕ. ПОГЛЕДАЈ ЗБОР НА МАЊАЧИ…

  4. Sve ima svoju mjeru i tako se ponašati a svako ima pravo po svome običaji su običaji i ne treba mjenjati

  5. Najlakši način je da ljudi dok su živi napišu kako žele da ih sahrane. Jer malo ko će u tim momentima mjenjati nešto, makar i pozitivno i Bogu ugodno.

  6. Браво Наташа,велико хвала за ову објаву.Јако интересантна тема о којој би требали сви озбиљно да размислимо.Крајње је време да када је у питању сахрана покојника покушамо да будемо људи и да се у таквим тренутцима почнемо тако и понашати,у првом реду искрено поштовање према покојнику а наравно и његовим најмилијима.Да бар у таквим тренутцима “дернековање” оставимо за неку другу прилику.Леп поздрав свима који имају исто размишљање на ову тему.

  7. И смртовнице су ми дно тек, окачиш ми лице ко на оглас. Дакле, свака част за тему!

  8. Uvijek sam bila protivnik rucka i cvijeca na sahranama, na rucak nikada nisam otisla a od cvijeca sam nosila jednu ruzu i uvijek sam pare davala, kod nas su problem ljudi koji idu na sahranu samo zbog rucka i ljute se ako je rucak samo za porodicu, svestenik bi trebao skrenuti paznju na to i trebale bi se pisati peticije da se ukine i rucak i cvijece jer je ovo sve vise postalo nadmetanje ko ce skuplje cvijece donijeti i ko ce u boljem restoranu napraviti rucak msm stvarno nema smisla. Narod je dosta zaostao, smatra rucak i cvijece obaveznim pa govore kako se mi mladi pravimo panetni i izmisljamo toplu vodu, tako isto govore i za svestenika…

  10. Sve ste u pravu jedino još muzika ne dostaje.
    Kod nas su mnoge porodice umjesto ručka uplaćivali taj novac za bolesnu djecu ili centre za djecu sa posebnim potrebama.
    Napišu na smrtovnici čak bez cvijeća.

  11. Bravo Nataša, stariji sam čovjek koji se polako priprema na vječni put a baš bih poželio ovakvu sahranu bez ručka i viška cvijeća, i nisam sam mnogi razmišljaju tako ali niko neće da bude prvi, plaše se reakcije i zaključka da nije zaradio taj ručak mimo običaja i da porodica nije
    ” mogla ” da priušti toliko !!!

Comments are closed.