Postoje ljudi koje život ne štedi. Ne zato što su bezgrešni, već zato što su pogriješili, a onda pokušali da se promijene.

Ali, u ovom sistemu da bi se promijenio, moraš pomjeriti planine. Jedan takav čovjek danas vodi možda i najtežu bitku, borbu da ponovo postane otac svom sinu.

Njegova priča ne počinje idealno, ali počinje iskreno.

– Počeli smo vezu dok je studirala i iz te ljubavi rodio se naš sin. Bio sam srećan. Mislio sam da je to novi početak- priča ovaj otac čiji je identitet poznat redakciji.

Međutim, sreća nije dugo trajala. Njeni roditelji nikada nisu prihvatili njihovu vezu, a sudbina je dodatno zakomplikovala sve kada je morao da ode na izdržavanje zatvorske kazne i to zbog djela koje je počinio sedam godina ranije.

– Sin je bio još beba kada sam morao da idem u zatvor na godinu dana. Ali ni tada nisam odustao, pomagao sam koliko sam mogao. Kada sam izašao, nije više bilo ni nje, ni mog djeteta– prisjetio se ogorčeni otac.

Majka djeteta vratila se roditeljima. Kako kaže, dobila je svu podršku, ali pod jednim uslovom, da dijete ostane tamo, daleko od njega. On nije imao ni novac, ni leđa, ni moć.

– Morao sam težim putem. Radio sam u inostranstvu, borio se kako sam znao, preko prijatelja, ljudi dobre volje, samo da ostvarim osnovno pravo da opet vidim svoje dijete- priča otac u potresnoj ispovijesti.

Nakon duge i iscrpljujuće borbe, dobio je pravo koje na papiru zvuči kao pobjeda, a u stvarnosti je više kao kazna.

Jednom mjesečno. U prostorijama nadležnog centra za socijalni rad.

– To ne da nije dovoljno… nego me bude sramota. Sramota što ne mogu sa svojim sinom da izađem u grad. Da mu pokažem ko je njegov tata danas- dodaje naš sagovornik. Danas je, kaže, potpuno drugi čovjek.

“Znam kako je kad ti život pokaže koliko loše može biti. Ja sam se izvukao. I zato svaki dan pokušavam da budem primjer.“

U komšiluku pomaže djeci, razgovara s njima, uči ih da biraju pravi put, vodi ih na svoj posao.

„Želim da im pokažem da se u životu više isplati biti dobar.“ Ne traži osvetu. Ne napada nikoga. Ne govori ružno ni o kome.

„Sve razumijem. Samo želim da ostvarim svoja prava kao roditelj.“

Njegove želje su jednostavne i normalne.

„Želim da sina odvedem na utakmicu Borca. Da zajedno prošetamo Banjalukom. Da mu pokažem grad u kojem sam odrastao.“

Želi da ga upozna. Da ga nauči. Da ga zagrli bez prisustva zidova i nadzora.

„Želim da dođe na moju krsnu slavu. Da ga vidi moja majka, njegova baka, koja svih ovih godina nije imala priliku da vidi svoje unuče.“

Našeg sagovornika mnogi Banjalučani poznaju i po humanitarnom radu, a posebno višečlane porodice kojima ne naplaćuje svoje molerske usluge.

Zbog ovog slučaja smo kontaktirali nadležni centar za socijalni rad, ali do danas odgovor nismo dobili.