LAKTAŠI, 02. februara – Na današnji dan 1924. godine u Mostaru je umro srpski pesnik Aleksa Šantić, autor antologijskih pesama “Ostajte ovdje”, “Emina”, “Veče na školju”, “Ne vjeruj”, Pretprazničko veče”…

Foto: S. Pikula / RAS Srbija

Šantić je rođen 27. maja 1868. u Mostaru, gde je proveo većinu života. Otac mu je umro u ranom detinjstvu, pa je živeo u porodici strica Miha zvanog “Adža”. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i sestru Persu, dok mu je druga sestra, Zorica, umrla još kao beba.

Pošto je živeo u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.

U gradu je zatekao “neobično mrtvilo”, koje je bilo posledica “ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije”.

U prvo vreme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.

Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća dela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka.

Početkom 1887. godine postao je saradnik “Goluba”, zatim časopisa “Bosanska vila”, te “Nove Zete”, “Javora”, “Otadžbine”. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo “Gusle”, a potom je izabran za prvog potpredsednika mostarskog pododbora “Prosvjete”.

Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista “Zora”, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.

U Prvom svetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao “istaknutog srpskog nacionalistu”.

Na početku svog pesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića – Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.

Svoju najveću pesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najlepše pesme.

Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao.

Njgova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta “Moja otadžbina”, a u nekim od svojih najpotresnijih pesama Šantić peva o patnji onih koji zauvek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svet “Ostajte ovdje”, “Hljeb”. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda “Mi znamo sudbu”.

Ljubavna poezija mostarskog pesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pesama je ambijent bašte, behara, hamama, šedrvana…, a devojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene lepote, okićene đerdanima.

Takva je pesma “Emina”, a duh te pesme je toliko pogođen da je pesma ušla u narod i peva se kao sevdalinka.

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.

Umro je od tuberkuloze u Mostaru 2. februara 1924. godine.

 Blic