LAKTAŠI, 04. avgusta -Dvadeset četiri godine od zločinačke hrvatske akcije, najvećeg etničkog čišćenja u Evropi od drugog svetskog rata – reporter “Novosti” svedoči o užasima progona srpskog naroda

 

 U nepreglednoj koloni , u pogledima napaćenog naroda mešali se strepnja, tuga, očajanje, neverica... / Foto: Dragan Milovanović

U nepreglednoj koloni , u pogledima napaćenog naroda mešali se strepnja, tuga, očajanje, neverica… / Foto: Dragan Milovanović

SANjAM, ponekad, lica umorene dece. Petrovačku cestu koja nam se ponovila. Starce koji umiru od tuge i koje sahranjuju uz put. Majke koje traže sinove… Krajiške domaćine koji plaču dok ubijaju konje da im prekrate muke. Kad se probudim, okrenem mokar jastuk. Sna više nema, ali slike žive.

Imam li pravo da ih pretpostavim živim ranama onih o kojima pišem? Nemam. Njihove su večne. One žive u izdancima. U pupoljcima. Na javi, sa ožiljcima surovog progona i umiranja. Takvog nije bilo u Evropi od Drugog rata.

I, pitam se, zašto baš ja da se nađem, po ko zna koji put, u toj neopisivoj nesreći našeg naroda. Nije za utehu što nisam bila sama. U ovoj me pratio, verujem, sa istim ožiljcima foto-reporter Dragan Milovanović. S njim, ovih dana, prelistavam dane sa puta, kao večnost duge.

Bili smo zajedno, uoči “Oluje”, u Crnoj Reci kod Han Pijeska, sa generalom Ratkom Mladićem, u trenucima kada su mu javili da “pada Grahovo”. A on, general, grozničavo dozivao, bez odziva, Beograd i Banjaluku. Seo je u helikopter. Dok je zamicao prema Grahovu, nama je iz redakcije stigla poruka:

– Onda pritežite opanke, pa u Knin.

Kolone nesrećnog naroda koji je bežao ispred granata hrvatske vojske već su zakrčile puteve. Prve smo sreli na Oštrelju. Hiljade žena, dece i staraca, kuljalo je u traktorskim prikolicama, u kamionima, u zaprežnim kolima. Izbezumljeni i izgubljeni. Ne znaju ni zašto su, tako naglo, napustili svoja ognjišta, ni kuda su se uputili. Znaju samo da treba da odmaknu što dalje… Što dalje od gotovo sigurne smrti.

PROČITAJTE JOŠ – Obrad Milić: Mislili su da će “Olujom” da počupaju sve naše korene, ali žilavi smo mi

U nepreglednom konvoju prognani iz Benkovca, Drniša, Kijeva, Vrlike, Korenice, Knina…

– U selu Krička ubili su nam već petoro – vrišti čovek ne gaseći traktor. A Mrkšić je znao za Grahovo kad je preko radija javio da je sve u redu. A šta je sad? Sad, beži narode!

 

– Kud da bežimo – govori drugi. Drži prst na obaraču. Iza njega u “stojadinu”, koji samo što se ne raspada, zakrčeni žena i troje dece. Uplašeni dečji pogledi. On viče, kao u bunilu:

– Šta ako mi nestane goriva, šta ću sa decom?

Iz dubine kolone prolamaju se jauci. Sudaraju se u vazduhu. Kolona mili. Utrostručila se. Jauci se prenose s kraja na kraj, okom neuhvatljivog zbega i nemerljive nesreće.

Ostalo pusto Tepljuh selo između Drniša i Knina, mrkli mrak. U tri auta i dva kamiona četrdeset duša. U toj gužvi, dvadesetoro dece. Vidim bebu i ženu u crnini koja ovo detešce privija uz grudi.

 

– Javili su mi da mi je muž poginuo. Kako ću sad? Mleko mi presušilo. Kuda ću sad…

– U Banjaluku, pa u Srbiju, tako pričaju – stiže odgovor.

– Nemam tamo nikog…

I žena zajeca.

– Sine, znaš li ti gde je moj sin? – pita starica.

 

Ide u susret koloni, zastaje pored svakog vozila, redom vuče za rukave izbezumljene ljude i ponavlja: “Znaš li ti, sine? Znaš li ti?”

Pitanje se urezuje u mozak, zaseca grudi. Seče celo telo. Ovde su gotovo sve porodice razbijene. Pokidane veze među njima. Užas jedan. Neopisiv. Očevi i sinovi ostali na frontu. Porodice krenule u neizvesno.

– Kad su u zoru prve granate pale na Knin, krenuli smo sa ovo malo stvari – stižu škrte reči ispresecane jecajima. – Kuda ćemo? Kud ostali, tuda i mi. Meni je svejedno za moj život. Deca ne smeju da čekaju nož.

 

Deca ne razumeju reči majke. Vire iza prozora automobila samo njihovi prstići. I samo oči dečje uprle.

– Javili nam da se sklonimo da naši na frontu imaju snage da vrate položaje – kao za sebe govori ova majka.

Koji crni front, pitam se dok slušam ćerku Marije Lukovac. Starica je umrla u konvoju tuge. Srce puklo. Ćerka nastavila put. Sahranila majku u plitku raku. Sama napravila krst.

– Šta ću, nisam jedina, mnogi umiru, tako, pored puta.

 

Pamtim reči. Iza odjekuju eksplozije. Stižu vesti da od Bihaća napada Peti muslimanski korpus. Svakakve vesti stižu, a stiže i noć. Strašna je ova noć. Samo čelo kolone ima svetla. Važno je, ipak, da se kolona ne prekine… Noć traje, nigde zvezde, samo teška nesreća vezuje nebo i zemlju. I, samo dolaze vesti da je neko ostao na ovom putu, večno. Bez belega. Bez imena.

Ujutro konvoj ubrzava. I opet u više kolona. Beže ljudi od napada. Stotine dece je u zbegu. Ispred Petrovca, zastoj. Nagli zastoj. Čujem da se slivaju reke prognanih od Drvara. Onda je, odjednom, zagrmelo s neba. Hrvatska avijacija bombarduje kolonu. Ovo je moj prvi trenutak susreta sa paklom. Krv pomešana sa telima i zavežljajima. I jedna devojčica otvorenih očiju na cesti petrovačkoj.

 

Kako da pošaljem vest o zločinu? Nema telefona. Nema ničeg. Gotovo se sudaram sa hirurgom Milovanom Kerkezom iz ratne bolnice.

– Četiri bebe su podlegle, dve trudnice pred porođajem, dvanaestoro starijih – kaže mi.

Ništa ga nisam pitala, mene prate oči one devojčice, ne mogu da se setim Ćopićeve “Petrovačke ceste”, a asocijacija je munjevita. Ni reči jedne, jedine, ne mogu da se setim. Ponavljam glasno samo naslov pesme. Ponavljam, pa opet ponavljam, a znali smo je svi kad smo đaci bili… Tek, negde u sumrak dođe stih: “Još samo malo, rođena… sićušna kao ptica na cesti okrvavljenoj…”

PROČITAJTE JOŠ – Čubrilović: Oluja – najveće etničko čišćenje

Banjaluka, prva stanica spasa, bolnički centar na nogama i ceo narod na nogama. Malo ko sluti da će ovaj lepi grad ubrzo biti luka za prognanike iz Kupresa, Bugojna, Mrkonjić Grada… Da će se srpska nevolja progona uvećavati kao grudva snega kojoj vreme nije. Od letnje žege do poznih jesenjih magli. Ali, kao u svakoj luci, pa i u ovoj, spasonosnoj, zapažam prve pirate. Podigli cenu goriva, petostruko. Obleću oko krajiških domaćina da otkupe konje, volove, traktore…

 

– Za ovog ti dajem deset maraka – vuče jedan lupež vola za ular.

– Ne dam ti, pa makar umro. Ni ovo njegovo zvono ti ne bih dao.

Znam da nije ni mesto ni vreme da ovoga uhvatim za gušu, a ne znam koji je ovo dan egzodusa naroda Krajine.

– Sedmi… mislim, sedmi – čujem odgovor kolege foto-reportera na pitanje, nesvesna da sam ga glasno izgovorila.

Sutradan, vraćamo se prema Prijedoru, tragom vesti da odozgo, od Une, stižu kolone sa Banije i dela Korduna. Iz Vrgin mosta, Topuskog, Gline, Petrinje, Dvora… U kolonama vojna i civilna vozila. Teško se mimoilaze. Ispred vojne kolone kamion pun žena i dece.

 

– Druže, vrati se samo metar unazad – čujem oficira – samo malo nazad. Hladnjača, ni makac, a vozač ne reaguje. Oficir prilazi kabini. Vidim njegovo skamenjeno lice.

– Čiko, ja samo znam da vozim napred – odgovorio mu je jedva desetogodišnji dečak…

Koji sat, istog dana, u Kozarcu, škola prepuna dece i žena. Nema hleba, nema vode, nema lekova…

– Veliki su pritisci na hleb, Srđane – doslovno beležim reči starijeg čoveka Srđanu Jovanoviću iz Komesarijata za izbeglice Republike Srpske. – Traže ljudi da jedu. Da odgodim za dva-tri sata?

– Odgodi! Kaži, nema. Radi šta znaš…

 

– A šta ja da radim sa ovo dvoje? – Zaparalo je resko pitanje vojnika koji je u naručju držao gotovo obamrle bebe. – Našao sam ih u koloni kod Svodnog, kad su juče Hrvati bombardovali.

Niko, verujem, više nije ni pomislio na hleb. Sudbina ove dece je odrednica – siročad iz zbega. Devojčica i dečak. Devojčici izbijaju prvi zubići, lepa, plavooka. Dečačić je manji i mlađi. Odneli su ih u banjalučki dom za siročad “Rada Vranješević”.

Dok se muka u muku sliva, a muk gospodari i slike pređenog puta se vraćaju, između dva gutljaja vode odjeknuo je pucanj, odozdo s puta. Rajko Maksimović, domaćin krajiški, ubio je svog konja.

– Namučio se moj Zekan, danima je vukao našu pretovarenu nesreću i nisam mogao da gledam kako se, iscrpljen, upinje da nas izvuče.

Seo je pored zelenka. Obrisao mu penu sa nozdrva, pokrio ga i zaplakao.

 

– Sad bih i ja voleo da umrem – kaže Rajko. – Da ne znam sve što znam, smrt bi mi bila lakša od života.

Razumem, negde, ovog čoveka. Poželeo je da ne ide dalje. I, ostao je, a kolone su išle. Prnjavor. Derventa. Modriča. Brčko. Sremska Rača. Put koji i nije tako dug, a koji traje čitavu večnost.

– Ne može dalje – isprsila se policija ispred mosta na Sremskoj Rači. – U Srbiju ne mogu vojno sposobni.

Ko da ponovo razdvoji porodice, pitam se. Ovi ljudi imaju još samo snage za zagrljaj. Ni za suzu je nemaju. Porodice koje su prešle most na Savi, barem većina njih u ovom danu, čekao je voz u Šidu. Direktno, do Kosova Polja.

 

“NOVOSTI” SPAJALE RAZDVOJENE

U DANIMA “Oluje” redakcija “Novosti” je pokrenula akciju spajanja razdvojenih porodica u ovom vihoru srpskog progona. Uveden je dežurni telefon za poruke, puna dvadeset četiri časa javljali su se oni koji traže svoje najmilije. Cela redakcija danima je bila na nogama, a od početka drame, pa do kraja novembra naše štampano izdanje objavljivalo je po dve vezane strane sa imenima i brojevima telefona ljudi koji su tragali za roditeljima, decom, braćom, sestrama. Poruke je, sa direktnim uključenjima slušalaca iz celog sveta, prenosio, iz časa u čas Radio Novosti.

 

LICE I NALIČJE

* SRPSKO narodno veće održaće danas u Donjem Lapcu pokraj Crkve Silaska Svetog duha na apostole komemoraciju u spomen na ubijene Srbe za vreme i nakon “Oluje”. Na komemorativnom skupu govoriće novoizabrani predsednik SNV-a Boris Milošević i predstavnici Inicijative mladih za ljudska prava iz Zagreba.

* U SPLITU, u organizaciji grada koji vodi HDZ, večeras će održati koncert kontroverzni Marko Perković Tompson. Kako je najavljeno, na rivi će odzvanjati i “Za dom spremni” iz pesme “Čavoglave”.

* SUTRA će u Kninu obeležavanje “Oluje” zvanični Zagreb započeti mimohodom ratnih veterana, a na tvrđavi će se, kako se očekuje, okupiti politički vrh Hrvatske. U gradu se ne očekuje veći broj ljudi, a dolazak je najavio i bivši predsednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji će se izjasniti hoće li se kandidovati na predsedničkim izborima u Hrvatskoj.

 

“MENI MLADOM MLADOST KRADU”

KADA sam stigla u redakciju, prvo sam svratila u naš radio, Radio Novosti. Dok je foto-reporter Dragan Milovanović razvijao filmove, sa kolegama u radiju sam montirala dokumentarnu emisiju. Novinari i urednici Ivana Milutinović, Vladan Samardžić, Jovan Kesar i Vladimir Krasić preslušavali su materijal. U montaži je bio muk… Emisiju smo završili pesmom mladog banjalučkog benda “Leglo”. Za Radio Novosti su pristali da zapevaju: “Jesen stiže, jesen bolna. Mome gradu, ljubav kradu. Meni mladom, mladost kradu.”

 

POŠTA U KRUŠEDOLU

SRBIJA će poštu žrtvama “Oluje” odati današnjim skupom na platou ispred manastira Krušedol, na Fruškoj gori. Prema najavama, obeležavanju 24 godine od etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj, prisustvovaće predsednik Srbije Aleksandar Vučić, premijerka Ana Brnabić, predsedavajući i srpski član Predsedništva BiH Milorad Dodik, poglavar SPC patrijarh Irinej…

Obeležavanje Dana sećanja na sve stradale i poginule Srbe u “Oluji” počeće u 19 časova.

 

SUMORNE BROJKE

*U HRVATSKU se, prema zvaničnim podacima, vratilo oko 133.000 Srba, a među njima je najviše starijih od 65 godina, koji teško žive. Imovina im uglavnom nije vraćena i imaju problem s nizom zakona koji su u međuvremenu doneseni a osporavaju njihova prava.

*NAJBIŠE Srba vratilo se 2001. godine, oko 15.000, a od tada svega nekoliko stotina godišnje. Povratnici su bili i još su uvek žrtve nasilja, žive pod pretnjana, a zabeleženi su i slučajevi ubistava i čestih fizičkih napada.

*IMOVINA Srba dodeljivana je drugim osobama, i vlasnici nakon toga nisu mogli da dođu do svojih kuća i stanova. Oduzeto im je i stanarsko pravo, pa su mnogi Srbi završili na ulici.

*POVRATNIČKE sredine gde su Srbi u većini nisu se razvijale kao one gde su Hrvati većinski narod, pa Srbi danas u mnogim mestima nemaju ni struju.

 

STRAŠNE ČINjENICE

*OPERACIJU “Oluja” hrvatska vojska, potmognuta stranim plaćenicima započeli je 4. avgusta u zoru, tačno u 4.00 sata.

*U ZLOČINAČKOJ akciji nastradalo je 1.869 ljudi, a više od 20.000 srpskih domova je bukvalno uništeno do temelja. Još uvek se 745 osoba srpske nacionalnosti vodi kao nestalo.

*OSIM kuća, na meti su se našli i mnogobrojni pravoslavni hramovi, od kojih je 465 spaljeno, a 87 srušeno.

*U AVGUSTU, te 1995. godine, iz Hrvatske je nasilno raseljeno gotovo 250.000 Srba.

 

Piše: Protojerej Vladan Simić

OLUJA

 

OTERANI sa predaka groba

Požar uzavrele krvi bukti u daljini

Potera ih nečastivih zloba

Beže od Oluje i Bljeska u blizini.

 
KOLONA staraca, žena i dece,

Pretovarena kola i traktori

Svaki svoje prizivaju svece

I mole Boga da neko ih primi.

 

PLAČ bez suza i tišina nema

Neverice starih i lica beznađa

Krvnik na nejač ponovo se sprema

Iza oblaka skriven umorne da gađa.

 

NE mari krvnik što nazad ne mogu

I što ih na kraju puta ne čeka niko;

Da zemlju ponesu na opanaka nogu,

Poruge im šalje da ne pretekne iko.

 

IMA ih što slave krvožednu čistku,

Na tvrđavi se vijori zastava tuđa,

Raduje se Zver nečasnom dobitku

Nastala vremena sve luđa i luđa.

 

U PEHARU zlobe Zver lice krije

Jer se plaši jutra i rađanja zore;

U noći mrtvaca, da telo doubije,

Žrtve proglasi za agresore.

 

NEČASTIVOG sluge Bog će oboriti

I domaće svoje postavit` na mesto

I Knjigu Suda tad će otvoriti

Da dostojnima vrati na tvrđavi presto.

 

ZATO, Srbine, pamti dobro;

Ko pretekne mora znati:

Put Oluje nije gotov,

Ko dostojan bude, taj će da se vrati!

 

 

Novosti.rs