LAKTAŠI, 02. oktobra – Za Milicu Ljubičić (53) iz Srednje Jurkovice kod Nove Topole upravljanje traktorom odavno ne predstavlja nikakav problem.
Milica ovom poljoprivrednom mašinom obavlja mnoge poslove na njivi, u šumi, voćnjaku, na seoskim putevima… Sve što traktorom rade muškarci, njene komšije u Jurkovici i susjednim potkozarskim i lijevčanskim selima, ovoj vrijednoj ženi nije strano niti nepoznato.
-Potreba i samoća su me natjerali da se prihvatim traktora, da naučim upravljati ovom poljoprivrednom mašinom i radim mnoge poslove. Ništa nije išlo lako jer ženske ruke nemaju snagu kao muške, traktor je grub ali potreba mijenja pravila i navike – ispričala nam je Milica koja sezonski, po nekoliko mjeseci godišnje, radi u voćnjacima u Gornjim Podgradcima.
Ne bira poslove niti sebe štedi, zato što je život, objašnjava u kratkoj pauzi među voćkama, nikada nije štedio.
-Čovjek očeliči, nedaće ga ojačaju, učinu otpornim na mnoge probleme. Živim sama, imam sina koji nije sa mnom u istom domaćinstvu nego radi i živi u Gradiški. Povremeno dolazi, kada mu obaveze dopuste. Zato ja ne mogu njega čekati za teže poslove jer nikada nigdje ne bih stigla – opisuje Milica Ljubičić okolnosti koje su odredile njen životni put, tegobnu svakodnevicu i obaveze.
Foto: Milan Pilipović / RAS SrbijaMilica sve radi sama
-Ne postoje lagani i jednostavni poslovi u poljoprivredi niti na njivi, ponajviše u jesen kada se sabira ljetina. Sve je teško, oranje, drljanje, sjetva i žetva, berba, prevoz i istovar kukuruza, bundeva, slame i silaže. Naučila sam i kačiti prikolice, tanjirače, plugove i drugu mehanizaciju. Za sve je potrebno znanje, ali i vještina. Prije sam morala često zvati, tražiti komšije da mi pomognu postaviti priključke na traktor. Najteže je uštimati kosilicu za sijeno, ali i to sam savladala – pohvalila nam se Milica vještinom u rukovanju traktorom i traktorskim priključcima.
Ona je usamljen primjer u svom selu, gdje ni jedna od njenih komšinica nije se okušala u upravljanju traktorom.
-Uradila sam sve poslove na svome imanju u Jurkovici i došla da zaradim koju marku berući jabuke. Umjesto jednog, istovremeno sam zadužena za dva posla, za branje i prevoz jabuka iz voćnjaka do hladnjače. Muškarci beru jabuke, a ja traktorom vučem mali voz natovaren sočnim voćem – opisuje ova vrijedna žena svoje svakodnevne obaveze u podgradačkim voćnjacima. Ona ovdje radi od jutra do mraka, spava u voćnjaku zajedno sa ostalim beračima iz daleka i ne odustaje od namjere da zaradi za zimnicu, kućne potrepštine, ogrijevno drvo…
-Nemam drugih prihoda osim onih koje zaradim ovim žuljevitim rukama. Zato se u njih uzdam i udarnički radim kao što su se nekad nadmetali udarnici na radnim akcijama. Život je težak, ništa nije lako i ja sam to davno shvatila. U selu nema odmora, bolovanja i dugog spavanja. U jesen mora mnogo da se radi i snabdijeva za zimu jer kada zavije snijeg, kada vjetar zafijuče, a hladnoća zavlada, tada se više nigdje ne može iz kuće niti više ima gdje da se zaradi – opisuje Milica Ljubičić težak život u selu, kojeg je osjetila u svim njegovim sferama.
Priča da pamti i teža vremena, kada su se mnogi poslovi obavljali ručno, žito želo srpom, kukuruz okopavao motikom i plugom i konjskom zapregom, a balvani za ogrijev rezali ručno. To je veli, bilo teško vrijeme, a kada su se pojavile mašine, seljacima u Potkozarju je uveliko život olakšan. Zato ni upravljanje traktorom, mada to nije ni malo lako niti jednostavno za žene, njoj ne predstavlja teret nego izazov kojem uspješno odolijeva.
Srpskainfo/ Milian Pilipović
