BEOGRAD, 13. novembra – Deda Vasilije Vasa Milosavljević ima 88 godina, a već 80 je obućar. Bio je na kratko u penziji, ali se ponovo vratio svojoj pasiji. Sada bi da nekome preda dobro razrađen biznis, ali ima jedan problem – nema kome.

vasilije-vasa-milosavljević

– Od osam godina počeo sam ovim zanatom da se bavim, da miješam ćiriš, da lijepim ljepila, da pravim voštani konac, da šijem sjedla, amove… Sarač, tašner, opančar, krojač, ključar… Što su mi roditelji znali, to i ja znam – priča obućar Vasilije Milosavljević, živa legenda sa beogradske Slavije, prenosi RTS.

Prije tačno pola vijeka odlučio je da, kako kaže, “svoju parohiju” iz Jagodine preseli u Beograd. Sjeća se da je u njegovo vrijeme postati dobar obućar bilo podjednako zahtjevno kao i završiti Vojnu akademiju na kojoj je diplomirao.

– Onda je teško bilo biti majstor. Trebalo je četiri godine biti šegrt, pa četiri godine kalfa, pa polagati majstorski ispit… A sad za dva mjeseca postaneš šta ‘oćeš – kaže deda Vasa.

Cipele za Oskara Daviča, Mošu Pijade…

Skromno otkriva da je cipele pravio Oskaru Daviču, Moši Pijade, Vasku Popi. Vizit-karte ostavljali su mu i diplomate, balerine, naučnici, sportisti.

I danas je njegova klijentela šarenolika. A na pitanje ko su najbolje mušterije odgovara da su to ambasadori i društvo iz Vlade.

I u devetoj decenij prati svjetske trendove

Od 1947. redovno čita modne časopise. I u devetoj deceniji prati trendove u svom poslu. Nekada je pravio i opanke, kožne prsluke, šešire, tašne, opremu za lovce i bajkere. Danas je toga sve manje.

 

– Sada najviše ide opravka, jer vade iz šifonjera one stare cipele, kožne i onda stavljaju, ne nose kineske cipele jer ne mogu da se poprave. Sad ima raznih materijali, ali koža je koža – ukazuje ovaj vremešni majstor.

Majstor Vasa je postao urbana legenda ovog kraja, a to dokazuje njegova knjiga utisaka.

Komšija Milorad Borković nam otkriva da majstor zna sve da prihvati i u svojoj radnji dobro dočeka i da svima podigne u današnje vrijeme optimizam, sreću i zadovoljstvo. Kaže i kako je Vasa veliki šmeker.

Posla ima, ne žali se. Jedino ga brine što svoje umijeće nema kome da prenese.

– Kad bi naišao na neku osobu koju bi obučio da joj poklonim radnju i sav ovaj alat, da i poslije mene radi ta radnja. Al’ nema niko – priča Vasa.

“Osmijeh, lijepe žene i pare”

Penzioner je bio tek nedjelju dana, a onda se ponovo vratio na posao, svojim cipelama.

U šali kaže da će raditi najmanje do stote godine, a za kraj otkriva i šta ga svih ovih godina održava u poslu.

– Samo osmijeh i lijepe žene, i pare šta ti treba drugo. To otvara vrata svaka – zaključuje deda Vasa, piše Blic.

 

Blic