LAKTAŠI, 01. maja – Za 130 godina, otkako je proglašen međunarodnim danom radničke solidarnosti, Prvi maj mijenjao je način i suštinu praznovanja. Na to su uticali društveni sistemi i uređenja, a do našeg vremena, u službenom kalendaru, zadržan je kao praznik rada, i neradni dan. Kako je to bilo nekada, a kako je sada, pričaju industrijski radnici.
 1.maj

Јovo Radulović (91) iz Trebinja, jedini je živi utemeljivač Industrije alata Trebinje. Industrijska disciplina, kaže, bilo je nešto posebno, a od plate je živio i pravio porodičnu kuću. Prvomajskog praznovanja sjeća se po organizovanim i porodičnim druženjima, radničkim izletima i okupljanjima. Bio je stvarni radnički praznik.

– Druženja su važna, da se ljudi sastaju, da bude bogatstvo, da kažu jedni drugima, da bude dobro – rekao je Radulović.

Iako u desetoj deceniji, starina Јovo i danas radi, najviše u bašti. Ode i do svoje nekadašnje fabrike, gdje je za mašinama treća generacija industrijskih radnika.

– Važnost 1. maja je ta što se na taj dan neće raditi, i po tome je najvažniji. Јe li cijenjen rad – rad jeste, ali ne znam koliko je to ustvari – rekao je strugar Vaso Čihorić.

tito

Јelena Adžić, inženjer u Sliatu, naglasila je da se Prvi maj ne proslavlja kao što je prije bilo.

– Nemaju radnici više ta prava. Sistem je dozvolio da se radnici potcijene, školstvo, je opet, svedeno na neki minimum – smatra Adžićeva.

Fabrike su uništene, a srednja klasa, kaže Јovo, više ne postoji. Njegov radni vijek bio je u znaku radništva, pa je bilo i praznovanja 1.maja. Od plate je živio.

– Imao sam dobru platu i bio sam zadovoljan. Svi su bili zadovoljni, nije bilo nezaposlenih – naglasio je Radulović.

To je poželio i mladim generacijama u Srpskoj, a kako nam kao opomenu reče na kraju, rad čovjeka čini zadovoljnim.