LAKTAŠI, 17. avgusta – Oronuli „jugo“ parkiran pored puta u Laktašima, za invalida Milu Kljakića iz Gornjih Romanovaca je pokretna prodavnica brezovih metli i kreča.

Mile-Kljakic-pored-puta-u-Lkatsima-foto-Milan-Pilipovic

Na vrućini, kiši, hladnoći, zimi, ljeti, u svako godišnje doba Mile je na istom mjestu cijelu radnu smjenu. Ostalo vrijeme koristi za sakupljanje brezovine u šumi i kamena. Svoju nevolju iznosi bez oklijevanja.

– Imao sam udes, traktor me pregazio i život okrenuo naglavačke. Sada u nogama imam metalne šipke, kičma je takođe operisana zbog teških povreda. Ne mogu bez štaka ili invalidskih kolica. Ostao sam bez fizičke snage, ali duhovna je ojačala. Borim se tako petnaestak godina, živim kako mogu, umijem ili kako moram – započinje priču Mile predlažući da dođemo kod njega u Romanovce i uvjerimo se u nesvakidašnju životnu borbu opterećenu brojnim iskušenjima.

– Dovezem se „jugom“ do šume, a onda pomoću štaka ili kolica siječem brezove grančice za metle. Savijam ih drvenim kukama, jer drugačije ne mogu da ih dohvatim. Radim polako, strpljivo, jer više nemam ni vremena niti mogućnosti za bilo kakvu žurbu, a ni grešku – opisuje ovaj 52-godišnjak svoj radni dan.

Metle pravi noću ili popodne, poslije povratka sa improvizovanog štanda u Laktašima. U inat svim nedaćama i ličnoj samoći, Mile kaže da je zadovoljan.

– Prodao sam danas tri metle po pet maraka i zadovoljan sam, to je dovoljno za hljeb i još ponešto za život. Kod kuće imam baštu, povrće, malo živine, žita… Dobro je jer od lošeg ima gore, to mi je stalno na umu i zato nisam razočaran u život – iznosi Mile svoju životnu teoriju.

Mjesto koje je, pored puta u Laktašima davno odabrao za svoju pokretnu trgovinu, ne napušta ni na temperaturi koja se približila 40 stepeni. Postavio je suncobran iznad vozila, da se limeni krov ne grije, a unutra sve ne proključa i zapali na paklenoj vrućini.

– Ovo mjesto, u prašini, na makadamu, donosi mi sreću i zato neću da se pomjeram odavde. Tek u sumrak sunce zađe za brdo, raširi se hladovina, ali tada se već pripremam za povratak kući – opisuje ovaj Romanovčanin svoj radni dan i probleme koje uporno rješava i odlučno ide dalje.

Foto Milan Pilipović/RAS Srbija

 

Nazad, veli, ne može niti vrijedi preispitivati životne odluke i postupke. Možda je sudbina tako odredila, opisuje Mile pola životnog vijeka kojeg je prošao u burnim i teškim vremenima.

– Metle su lakši dio posla, ali krečana je teret koji se ne može opisati. To treba vidjeti i doživjeti. Rijetko se to u mome kraju radi, a nekada su se proizvodnjom kreča bavili mnogi u Romanovcima i u Bakincima. Ja sam među malobrojnima ostao vjeran krečarskom zanatu. Kamen dovozim iz gornjih krajeva, pomažu mi prijatelji i komšije. Potom se sve posloži u takozvanu krečanu i sedam dana i noći loži vatra – ispričao je Mile starinski postupak proizvodnje kreča kojeg je naslijedio od starijih i ostao i sada vjeran tome poslu.

Vrećice na krovu

Mile priča da vrećice sa po nekoliko kilograma kreča na krovu „juga“, svjedoče o njegovoj odanosti krečarstvu.

– Nažalost, potražnja za priodnim krečom je sve manja, gotovo nikakva jer se zidovi uređuju vještačkim materijalima. Kreču su vjerni samo pojedinci koji vjeruju da ovaj materijal čuva zdravlje i da se u kućama okrečenim prirodnim krečom lakše diše i ugodnije spava – kaže on.

 

Srpskainfo