LAKTAŠI, 18. septembra – Ako mi bog nije dao rast, jeste psihičko zdravlje i stabilnost da podnesem teške i loše stvari kroz život.

Ovako na sve nedaće koje je godinama prate gleda Ruža Gajić, samohrana majka iz naselja Čardačani u Laktašima, ne dopuštajući tmurnim mislima da je obuzmu.

Ona s maloljetnim sinom Božidarom živi ili bolje reći preživljava od samo 200 maraka mjesečno, u stanu koji im je na korištenje dodijelio Centar za socijalni rad.

– Nas dvoje živimo sami ovdje. Sin ima 16 godina, ali ja ga i dalje gledam kao da je mali, jer sam mu ja sve, i otac i majka. Ali još malo, pa će se, nadam se, i on osamostaliti da može ponešto zaraditi – optimistično kaže Ruža dok sjedi u dnevnoj sobi, okružena dotrajalim stvarima i namještajem.

Kasni s režijama

Stari šporet na drva, sudopera, kauč i ormar, a dodatni problem su im vlaga i loša stolarija zbog čega je u hladnim danima sobičak teško zagrijati. Ni ne sjeća se kada su zadnji put okrečili. Bilo je čak govora da će se kuća rušiti, ali kako nije bilo rješenja za četiri ugrožene porodice koje ovdje žive, od te zamisli se odustalo.

– Kasnimo s režijama, a u septembru najviše, kada treba dijete spremiti za školu. Onda ja pomalo uplatim za sve da nam ne isključe, dam po 10, 20 KM za struju, za vodu, smeće. Pa opet, zbog korone je sin u školu krenuo, tako reći, bez obuće – govori ova majka, koja se svim silama bori da sina izvede na pravi put.

Božidar putuje u srednju Tehničku školu u Banjaluci, a samo mjesečna karta za đaka košta 56 maraka. Ovaj teret, kaže Ruža, srećom ove godine na sebe će preuzeti Centar za socijalni rad, a njoj je ostalo da školarcu svakog dana nekako namiri užinu. U redovnim uslovima na nastavu je stizao tačno na vrijeme, ali se u doba epidemije i skraćenih časova i to promijenilo.

– Autobus mu polazi u 12 sati, a čas počinje tek u 16 časova. Treba po gradu tri sata šetati dok čeka nastavu. Još je i dobro sada dok je lijepo vrijeme, šta li će tek biti kad zahladi – brine Ruža.

Veš pere na ruke

Ne samo da je ovoj majci teško razvući novac koji mjesečno ima za hranu, teško je i do prodavnice doći. Najbliža trgovina udaljena je od njihove kuće četiri kilometra.

– Molim ljude da me povezu, ali i to možeš jednom, već drugi put si svima dosadan. Neki traže i novac za gorivo, pa me onda skuplje dođe pita nego tepsija – ispričala nam je kako se snalazi.

 

Mada voljna da i sama nešto zasije, nema zemlje na kojoj bi mogla uzgajati povrće. Vrijednim rukama zato pere veš jer se i mašina davno pokvarila.

Za vrijeme naše posjete ovoj čestitoj porodici, Božidar je bio na praksi, ali nam je ponosna Ruža pokazala sve njegove slike. Seća se kako je kao mlada majka imala veliki strah da i sin ne bude niskog rasta kao ona, ali laknulo joj je kada ju je već s pet godina dostigao visinom.

Donacije

Porodicu Gajić nedavno je obišao humanitarac Milan Savanović, koji im je uz pomoć dobrih ljudi obezbijedio nešto novca, hrane, odjeću, obuću, higijenu i drva za zimu, a obećali su im donijeti i šporet na drva i mašinu za veš kako bi majci i sinu bar malo olakšali život.

– Hvala im puno, znam da mnogi danas nemaju, i da ljudi rade za male pare – govori Ruža.

Ovoj samohranoj majci od tehnike je potreban još frižider s malim zamrzivačem. Svi koji žele pomoći Gajićima, novčani prilog mogu uplatiti na račun: NLB Razvojna banka 562- 099- 807 66946-30, Ruža Gajić, Čadračani bb.

NA POGLEDE SE NE OBAZIRE

Iako je život nije mazio, Ruža je veoma pozitivna osoba, kakve se danas rijetko sreću. Najsrećnija je što je zdravlje služi, a jedinu žal ima što se nije mogla dalje školovati i zaposliti.

– Nisam mogla ni na vrijeme krenuti u školu, tek sam pošla sa 11 godina. Poslije osnovne, nisam mogla putovati na dalje školovanje u Banjaluku, niti su mi roditelji mogli plaćati da stanujem u gradu. Šteta, jer sam bila odličan učenik, mogla sam završiti još nešto, raditi, naročito danas kada je ova tehnika uznapredovala. Zato sinu uvijek govorim: uči školu, radi, zaradi da imaš svoj dinar, da ne zavisiš od nekoga – njeni su savjeti.

Kao osobi niskog rasta, sjeća se, odrastanje je bilo jako teško, pa čak i danas stariji narod je čudno gleda zbog njene visine i upire prstom kada prolazi. Na te poglede se kaže, ne obazire.

Srpskainfo