LAKTAŠI, 02. maja – Stanovništvo Drugovića bavi se poljoprivredom. Od žitarica se najviše gaje pšenica i kukuruz, a dobro uspijeva voće, posebno trešnje i šljive. Manji dio mještana je zaposlen u Banjaluci, Laktašima i inostranstvu.
Lokaliteti: Bjelića glavica, Tešinovića brdo, Ignjatića brdo, Ambarine, Popovača, Selište, Klupice, Careva gora, Ćućunovo brdo, Gaj.

Drugovici
Selo je dobilo električnu energiju 1969, a telefonske priključke 2001. godine. Vodovod, kojim se napaja oko 80 kuća, građen je od 1987. do 1990. godine. Voda je zvanično puštena 16. aprila 1991. Groblje se nalazi kod crkve. Drugoviće je 31. avgusta 1950. godine zadesio katastrofalni zemljotres osmog stepena Merkalijeve skale.

Drugovici2
Vodotoci su: Crkvena, Bojića voda, Sikimića potok, Ostojića potok, Rječica, Ilidža, Muratovac, Studenac, Lužine, Đuki- na voda, Bareljci, Gagičkovac…
Veći zaseoci su: Ambarine, Bojići, Bundale, Gušići, Jovanovići, Ostojići, Stamenići, Stegići.
U zaseoku Ambarine, na Stegića brdu izgrađeno je naselje za izbjeglice od 22 stambene jedinice (deset dupleks kuća i dvije samostalne) u kojima živi 48 stanovnika prognanih iz raznih krajeva sadašnje Federacije Bosne i Hercegovine (Donji Vakuf, Sanski Most, Glamoč, Krupa, Ključ, Kupres, Zenica…)Drugovići su jedno od rijetkih sela u opštini Laktaši koje je među prvima imalo crkvu i školu u 19. vijeku.

Drugovici3

Gradnja prve crkve u Drugovićima započela je 1863. godine. Crkva, posvećena Rođenju Presvete Bogorodice završena je i osveštana 8. novembra 1867. Tadašnjoj drugovićkoj parohiji pri- padala su sela Milosavci, Papažani, Kriškovci, Koljani i Hrvaćani. Zanimljivost u vezi sa crkvom, svakako je veliki crkveni ključ, sačuvan do današnjih dana, težak 1,3 kg koji je iskovao Risto Vranješ iz Milosavaca. Prvi paroh je bio Vasilije Ignjatić (rođen 1834. u Papažanima, u narodu poznatiji kao pop Vajan), koji je službovao sve do 1905. godine. Međutim, svakako je najpoznatiji sveštenik Đorđije-Đoko Radić, šesti paroh po redu, koji je rođen 1907. u Sanskom Mostu, a preminuo 1993. godine i sahranjen u Banjaluci. Službovao je od 1934. do 1969. godine.

Drugovici1

Na mjestu stare crkve, od 1963. do 1967. godine sagrađena je nova, poslije stotinu godina otkada je osveštana prva (stara) crkva u Drugovićima.
Jedna od najstarijih osnovnih škola u tadašnjoj BiH sagrađena je u Drugovićima 1868. godine, najviše zahvaljujući arhimandritu Vasi Pelagiću, koji je tada bio prvi čovjek banjalučke eparhije i bogoslovije. (On nije bio samo pobornik i pokretač izgradnje crkve, već i škole u ovom selu.) Škola je sagrađena u crkvenom dvorištu i zvala se Srpska narodna škola. Prvi uči- telj je bio Prokopije Trifunović, Vojvođanin. Škola je radila do 1975, a ponovo je počela sa radom 1893. godine, pošto su austrougraske vlasti dozvolile nastavak rada u crkvenoj zgradi, koja je sagrađena 1878. godine. Škola je radila do 1913. godine. Nakon devet godina (1922), sagrađena je zgrada sa učionicom u prizemlju i stanom za učitelje na spratu. Ubrzo je bila sagrađena još jedna zgrada sa još jednom učionicom. Za 142 godine postojanja, do 2010, škola je aktivno radila 112 godina. Trideset godina nije radila zbog ratova (četiri rata) ili dotrajalosti školske zgrade. Iz škole je izašlo 96 generacija đaka. Prema nekim podacima u školi je prvi put formirana školska biblioteka 1923. godine. Škola i danas radi kao trogodišnja područna škola OŠ „Holandija” u Slatini. Zanimljivo je da su mnogi Drugovićani školovali svoju djecu u raznim gradovima bivše države, ali se samo manji broj vratio u selo ili bližu okolinu. U tome bi, između ostalog, trebalo tražiti razloge što se jedno od najvećih sela laktaške Župe postepeno urušava.
U selu ima hotel „Braća Đukić”, benzinska pumpa, četiri prodavnice mješovite robe, auto-otpad i kamenolom „Niskograd- nje” iz Laktaša. Do 2001. godine postojao je mjesni ured. Mjesnu zajednicu Drugovići, pored istoimenog sela, čine Devetina i Koljani.
Solunski dobrovoljci iz Drugovića bili su: Stojko Bojić (1880-1943), Risto Bojić, Ostoja Jovanović, Ostoja Manajlović, Ostoja Ostojić (1887-1971), Slavko Simić, Mlađan (Pejo) Stamenić (1895-1972), Mile Trkulja i Glišo Šironjić.
U austrougarskoj vojsci bilo je mnogo mještana. Pouzdano se zna da su Gligo, Đuro, Miloš i Spasoja Bundalo učesnici Prvog svjetskog rata.
U Drugom svjetskom ratu iz Drugovića su poginuli borci NOV: Đuro Aulić (1908-1944); Nenad (1914-1944), Kosta (1923- 1944), Slavoljub (1918-1945), Slavko (1920-1944) i Vid Bundalo (1894-1946); Kostadin Bjelošević (1923-1946); Nikola Dujdup (1913-1942); Vaclav Veno Havlik (1916-1942); Savan Kojadinović (1921-1944); Rajko Koprenović (1915-1945); Nedeljko Manojlović (1916-1943); Vaskrsija (1924-1944), Vitomir (1916-1944), Damjan (1907-1941) i Boško Stegić (1913-1943); Miloš Šironjić (1922-1943); Krstan (1925-1944) i Dosta Uletilović (1925-1944). Žrtve hrvatsko-muslimanskih ustaša: Ilija Balaban (1894-1943); Cvijo Bundalo (1875-1944); Vukosav (1903-1943) i Sreten Ćućun (1939-1943); Čedo (1924-1941) i Stjepan Jovanović (1906-1943); Krstina Manajlović (1925-1945); Ostoja Ostojić (1923- 1941); Nedeljka Stegić (1915-1943). Spomen-ploča sa njihovim imenima nalazi se kod društvenog doma, pored puta Klašnice- Prnjavor.
U drugovićkom groblju sahranjeni su borci NOR-a: Krstan Gvozden (1943), Gojko Ljubojević (1945), Damjan Stegić (1906- 1941) i dvojica nepoznatih boraca.
Na spomen-ploči kod crkve nalaze se imena pripadnika kraljeve vojske koji su poginuli od 1941. do 1946. godine: Voji- slav (1944) i Vlado Bojić (1942); Danko Vrhovac (1944); Boško Dujdup (1944); Miloš Jovanović (1943); Branko Jokić (1942); Petar Krmenjac (1943); Branko Kurija (1942); Boško Ljubojević (1944); Ostoja (1944) i Pane Mikača (1944); Risto Manojlović (1944); Milovan Mihajlović (1944); Danilo Mirnić (1946); Nikola Ostojić (1943); Čedo (1944), Dušan (1944), Veljko (1944) i Leko Popović (1944); Branko (1944) i Vukan Radujković (1946); Žarko Simić (1946); Blagoja Sikimić (1943); Dušan (1943) i Ostoja Stamenić (1944); Ostoja Stegić (1945); Dušan Tramo- šljanin (1943); Bogdan Tešinović (1944); Miloš Crnadak (1944); Svetko Šervan.
Na drugoj spomen-ploči kod crkve nalaze se imena osmori- ce boraca VRS iz Drugovića koji su poginuli u ratu 1992-1995. godine: Branko (1953-1992) i Veselko (1964—1992) Bojić; Branko Ostojić (1954-1993); Dragan (1972-1996) i Radovan Stamenić (1974-1994); Slavoljub Stegić (1950-1994); Goran Crnadak (1965- 1992) i Radomir Šironjić (1954-1995).
Selo istog imena prvi put se pominje u knjizi Gacko kroz vijekove, čiji je autor Novak Mandić-Stude, gdje, pored ostalog, stoji: „Jugozapadno od Gacka, preko Velikog i Malog polja, ispod posljednjih obronaka Vučije bare i s desne strane rijeke Mušnice, nalazi se naselje Drugovići.” Laktaški Drugovići su dugo no-
sili ime Dragović, ili Dragovići.
Prema popisu iz 1879. godine Dragović (Drugovići) su imali 56 kuća u kojima je živjelo 468 stanovnika (203 m. i 205 ž.) „grko iztočnjaka”.
Godine 1885. Dragović (Drugovići) su imali 69 kuća u kojima je živilo 551 stanovnik (292 m. i 259 ž.), 11 „muhamedana- ca” i 540 „istočno-pravoslavnih”. Neženjenih je bilo 315, ože- njenih 216, udovaca i udovica (obudovjelih) 20. Registrovana su tri težaka, 157 kmetova, jedan trgovac, četiri pomoćna radnika, te 385 žena i djece.
Drugovići su 22. aprila 1895. godine imali 78 kuća (jedna nenaseljena) sa 700 stanovnika (371 m. i 329 ž.), od čega 1 muhamedanac”, 694 „istočno-pravoslavna” i pet „rimokatolika”. Poljodjelstvom” se bavilo 688 osoba, a zanatstvom 12; 1901.-78 domaćinstava i 629 stanovnika (m. 326 i ž. 303);
Godine 1910.-107 kuća (dvije nenaseljene) i 829 stanovni- ka (443 m. i 386 ž., 827 srpskopravoslavnih, i po jedan musliman i rimokatolik); godine 1921. – 968 stanovnika (po vjeroispovijesti: 952 pravoslavca, 13 rimokatolika i tri grkokatolika; po maternjem jeziku: Srba ili Hrvata 960 stanovnika, i po četiri Poljaka i Rusina); 1931. – 182 domaćinstva sa 1212 stanovnika (607 m. i 605 ž.); 1948. – 244 kuće i 1311 stanovnika; 1953. – 1367 stanovnika (692 m. i 675 ž.); 1961. – 1289; 1971. – 1.205 (1.194 Srbina, četiri Hrvata, jedan Musliman i šestoro iz reda ostalih); 1981. – 1.034 (982 Srba, 45 Jugoslovena, tri Hrvata i četiri iz reda ostalih); 1991. – 287 kuća i 876 stanovnika (863 Srbina, deset Jugoslovena, dva Hrvata i jedan iz reda ostalih).
Polovinom 2010. selo je imalo 285 domaćinstva,376 kuća i
vikendica, a u domaćinstvima je živjelo 816 stanovnika srpske
nacionalnosti, osim u dvije porodice (Olenjuk i Zamfirovski) .
Najbrojnije su porodice Bojić (26 domaćinstava, 30 kuća i 60 stanovnika), po 12 domaćinstava imaju Bjeloševići (12, 39) i Tešinovići (14, 34), Bundale, Ostojići, Stegići i Stamenići imaju po devet domaćinstava, Uletilovići, Rajilići i Savići po osam, Sikimić, Radujkovići, Mihajlovići i Manojlovići po sedam domaćinstava. Bojići i Stamenići slave Sv. Vasilija, Bjeloševići, Ostojići, Tešinovići, Uletlovići – Nikoljdan, Bundalo i Mihajlovići – Jovanjdan, Stegići – Srđevdan, Rajilići – Sv. Ignjatija, Savići – Sv. Stefana, Radujkovići – Časne verige, Manajlovići i Sikimići – Đurđevdan. U selu se još slave Tomindan, Markovdan, Sv. Pantelejmon, Lučindan, Sv. Jovan Zlatousti, Petrovdan, Vidovdan, Aranđelovdan, Mitrovdan.
Zastupljena su još prezimena Jovanović, Popović, Mikača i Crnadak po šest domaćinstva, Krmenjac, Sumrak i Zarić po pet, Balaban, Gušić, i Kovačević po četiri, Benić, Božić, Vujinović, Radinković i Šironjić po tri, Babić, Bosančić, Vidović, Dujdup, Ljubojević, Milanović, Mišković, Marković, Marinković, Simić, Trkulja, Tramošljanin i Šikanić po dvije, te Agić, Aleksić, Bjegojević,Vukosavljevi, Koprenović, Krkić, Olenjuk, Veselić, Vrhovac, Galić, Glišić, Grujić, Dragić, Đukić, Ignjatić, Janković, Lazić, Kalezić, Kopren, Praštalo, Rajić, Predra- gović, Roguljić, Rudić, Samardžić, Sladojević, Sakan, Ćejić, Ćetojević, Ćućun, Čavić, Zafirovski, Šervan i Šuman. Pustih kuća ima 28, a vikendica 27, a praznih 39. (Bez stanovnika izbjegličkog naselja.)
Antonić, Bogojević, Bubnjević, Vukotić, Glavina, Keser, Kovljenović, Levi, Lukač, Malinović, Mirjanić, Prebeg, Radaković i Tomić su vikendičari.
Od poznatijih ličnosti koje su rođene ili su živjele u Drugovićima su: Đorđije Đoko Radić, sveštenik, Veliša Kalezić, dugogodišnji direktor škole i Slavoljub Slavko Roguljić, privrednik.

IZVORI : Popisi u Bih 1879, 1885, 1895, 1910, 1921, 1931, 1948, 1953, 1961, 1971, 1981. i 1991. godine; Lična arhiva;

LITERATURA: D. Jovanović, Đrugovići, sjećanja i kazivanja, Laktaši 2011; Laktaši u Narodnooslobođilačkoj borbi i revoluciji 1941-1945, Laktaši 1981; Prvi šematizam mitropolije Banjalučko-Bihaćke za godinu 1901, 179; Spome- nica poginulim borcima opštine Laktaši 1991 – 1995, Laktaši 2007.

Izvor: Živko Vujić, LAKATŠKA ŽUPA (prošlost i sadašnjost), Laktaši, 2013.

 

Vojislav Ananić