LAKTAŠI, 21. maja – Penzioner, bivši radnik obezbjeđenja u srbačkom „Vrbasu“, Branislav Mandić iz Kladara žali što je njegovo selo, nekada napredno, puno ljudi, plodne zemlje, šume i djece, gotovo opustjelo, a pored prozora napuštenih kuća raste trava.

Branislav živi sa suprugom Borkom i sinom Igorom, koji nije oženjen a, kako za njega kaže ovaj sagovornik Srpskainfo „zagazio“ je u 42. godinu. U sveopštem seoskom sivilu, o čemu priča nadugo i naširoko, svjetlost u dugom i mračnom tunelu svakodnevice unijela je kćerka Olivera, koja ima troje djece. Ipak, ona se udala u drugo selo.

– Imamo 36 kuća u ovom zaseoku Kladara. To sam lako izbrojao, ali kada sam se upustio u brojanje stanovnika stadoh na 15, nema više i nema dalje. Prosjek godina je preko sedamdeset. A nekada je u svakoj kući bilo po desetoro čeljadi – iznosi Branislav preciznu i jasnu seosku statistiku, poredeći dva perioda.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

– Takođe, u svakom domaćinstvu bilo je po dvije ili tri krave, kod nekoliko domaćina po cijelo stado. Naprimjer, ja sam do prošle godine imao tri krave, onda ih i ja prodao. Sada u cijelom selu niko nema niti jedne krave, samo psi i mačke. Zato nam selo propada, moderne kuće su zaključane, trava izđikala do prozora, svi pomrli ili otišli odavde – nostalgično, sjetno i detaljno Branislav riječima slika svoje selo.

U Kladarima dijete nije rođeno 30 godina.

– Moj brat je otišao u Švedsku prije 56 godina i njegovo imanje je zamandaljeno. On ima kćerku i zeta Šveđanina. Ni oni, sasvim sigurno, neće ovamo – uvjerava ovaj domaćin nudeći rješenja, za koja, dodaje, zna da niko važan, ko odlučuje, neće to čuti ili uvažiti.

– Selo je ostalo na kraju štapa, daleko od svega, zapostavljeno. Za svaki dokument treba ići u grad, u Srbac, tamo čekati satima, gubiti vrijeme… Teško je to, pomoću štapa ići za sve i svašta u grad. To samo ja i ovakvi kao ja mogu razumjeti. Država treba svoje institucije približiti selu, otvoriti šaltere, da se ne mora daleko za svaki dokument nego da nam bude dostupno – uvjerava Branislav Mandić, naširoko pričajući kako se nekada živjelo, sa koliko truda i upornosti se narod borio za bolju, sretniju budućnost svojih porodica i svoga kraja.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

Branislav Mandić iz Kladara kod Srpca

Kada se oženio, na kući nije imao vrata.

– Prozori su bili šuplji, krov vinjav i kriv.  Bilo je to 1972. godine. Ipak, u toj neimaštini bili smo zadovoljniji nego sada. U Kladarima i okolini, nikome ništa ne fali, ali opet je mnogo nezadovoljstva, zavisti, ljubomore, mržnje… Nekada je to bilo sasvim drugačije – sjeća se Mandić svoje mladosti i obaveza koje su se smjenjivale, na poslu i kod kuće.

Za spavanje i odmor gotovo da nije bilo vremena.

– Poslije posla u preduzeću nastavljao sam raditi u domaćinstvu, na njivi i bašti, a naveče kretao na put. Tovario sam u kamion po stotinu vreća paprika i vozio na pijacu u Zagreb. Ukoliko sve ne prodam, produžavao sam u Rijeku. Važno mi je bilo da se vratim sljedeći dan, do početka radnog vremena u firmi u Srpcu – opisuje Branislav davnašnje vrijeme, kojeg većina poznaje po nadimku Brane.

On je ljubazan i vrijedan, gostoprimljiv iznad svega. Dok raspreda o životu i selu, na stolu piće, domaća šljivovica, koja je ovdje prva čast, za dobrodošlicu. A priča teče, kao Vrbas, nigdje joj kraja.

Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija

– Drugo je to vrijeme bilo… Svuda se moglo slobodno ići, spavao sam pored puta i pored kamiona punog robe. Nisam pomišljao da će me neko opljačkati ili napasti, a sada u selu svako zaključava i kapiju i vrata od kuće i od sobe. To za mene nije život nego robija u svakom pogledu – odlučan je Brane u objašnjenjima svojih stavova.

Poređenje dva vijeka

Ne shvataju sadašnje generacije, poredi Brane Mandić dva vijeka i dva perioda, da je život bio moguć bez struje, telefona, Interneta, televizije…

– Sada su oni time okupirani i to odvlači njihovu pažnju od realnog života. Jeste napredak tehnologije važan i potreban, ali to ima i loše strane. Ne mogu ja razabrati zbog čega je omladina toliko nezadovoljna, zašto imamo toliko nasilja, kakvo je to društvo kojem se sada želi ići. Svi se žale da nema posla, a u našem selu nemoguće je pronaći radnika za bilo kakav posao. Niko neće da radi nego bira, nastoji, ako je moguće, s malo truda doći do mnogo para. Ma, nemam koga pozvati na kafu, da koju riječ prozborimo, a dalje da ne govorim – zaključuje Mandić ispraćajući nas na kapiji seoskom cestom kojom rijetko ko prolazi.

Srpskainfo