Rijetko gdje kao u Gradiški se u istoj policijskoj patroli ili nekom drugom zadatku mogu sresti otac, sin i kćerka, Dejan, Boban i Dunja Blagojević.
Ljubav prema policiji u njihovoj porodici je velika, bez obzira što su Dejanovi sin i kćerka, prije Policijske akademije stekli i druga zvanja.
Njih troje su za Srpskainfo, u Policijskoj upravi Gradiška, rado i opširno govorili o svojim iskustvima. Dejan je policajac od maja, ratne 1993. godine. Tada je uniformu vojnika JNA zamijenio plavom, policijskom.
– U vojsku sam otišao u septembru 1991. godine, preturio teško vrijeme, odlučan da stupim u novu, jednako odgovornu ulogu. Na to me podstakao rođak Mihajlo Blagojević, koji je radio u policiji. To je za mene bila najbolja odluka, čak i ako sve posmatram iz sadašnjice – kazao je za Srpskainfo Dejan Blagojević, koji je u ratu stekao status borca prve kategorije.
Humanost, a ne represija
On je u policijskoj službi nešto kraće od 30 godina, a s beneficijama je sasvim blizu penzionisanja. Analizirajući svoj policijski put, Blagojević zaključuje da je bilo mnogo više lijepih iskustava nego loših.
– Policijsku službu shvatio sam sa najljepše strane, iz ugla humanosti, pomaganja ugroženim ili unesrećenim ljudima, dobre komunikacije i saradnje s građanima, a ne represije. Mnogo puta sam iz smjene kući došao srećan, ispunjen, mirne duše i čiste savjesti. Za probleme koje u mom poslu donosi svakodnevica, tražio sam prvenstveno povoljno rješenje, kojim su svi zadovoljni – objašnjava Dejan Blagojević suštinu svoje policijske logike koju nastoji prenijeti na sina i kćerku.
– Lijepa reč, ohrabrenje, dobra namjera, iskrena pomoć, naročito tokom saobraćajnih nezgoda, nedaća koje život nosi, u teškim prilikama, uvijek imaju smisla. Takođe, nisam nikada oklijevao da osobama u šoku, naprimjer u saobraćaju ili drugim okolnostima, pomognem, da budem njihov prvi spasilac, prije dolaska medicinski službi – govori Dejan Blagojević, policajac sa iskustvom i autoritet za sina i kćerku, koji su vođeni njegovim primjerom, a uz podršku mame Biljane, odlučili da krenu istim putem.
Akcije spasavanje
On navodi akcije policije tokom elemenetarnih nepogoda, poplava, požara, zemljotresa i drugih nedaća, gdje je sa kolegama učestvovao u spasavanju stanovništva.
– To su najplemenitiji, a istovremeno najodgovorniji poslovi policije. Bio sam u Doboju, u vrijeme velike poplave i tu sam u potpunosti shvatio temeljnu ulogu policije. O tome često pričam sinu i kćerki, ali i njihovim vršnjacima koji sada ulaze u policijske strukture i koji su to zanimanje odabrali za svoj životni poziv. Bez potpunog shvatanja uloge policije u zajednici, što je veoma komplesno i odgovorno, teško je raditi ovaj posao – smatra naš sagovornik, srećan što je to uspio objasniti svojim nasljednicima.
Nisam insistirao da se oni opredijele za policiju, kaže Dejan, nego je to u potpunosti njihov izbor, njihovo opredjeljenje.
– Nisam ih ni suzbijao nego prepustio sve njihovom izboru. Primjetio sam da je Dunja mnogo više i ranije pokazivala sklonosti prema policijskom pozivu nego Boban, mada sve to nisam shvatao ozbiljno. Vjerovao sam da će ona izabrati medicinu kao svoj životni poziv, ali se umjesto bijelog mantila opredijelila za plavu bluzu – objašnjava Dejan okolnosti koje su Bobana i Dunju dovele u istu, policijsku službu.
Višestruka odgovornost
Njih dvoje su vremenom iskazivali sve veću želju i odlučnost da krenu očevim stopama.
– Otac je meni govorio i o dobrim ali i lošim, nepovoljnim situacijama, koje su teške za djevojke, za žene. Pričao je o lijepim ali i problematičnim momentima, noćnim smjenama, komplesnim akcijama, o svemu i svačemu, ali me nije pokolebao nego još više osnažio. Rekla sam, pa dobro, svjesna sam da je tako, ali ja bih ipak da probam, da provjerim svoje mogućnosti – kazala je Dunja za Srpskainfo.
Njen brat je imao slične stavove, a očev primjer poslužio je za njih dvoje kao dobra lekcija za životni poziv kojeg su odabrali.
– Mene je od djetinjstva interesovala policija, posjedovao sam nesputan adrenalin, smatrajući da je to, pored ostalog, dobar faktor. Poslije gimnazije završio sam saobraćajni fakultet, ali sam uvijek želio da budem policajac. Probao sam i ostvario svoje davnašnje želje. Poslije trogodišnjeg rada u službi zadovoljan sam, jer volim ovaj posao – kaže Boban, Dejanov sin, a Dunjin brat.
Dodaje da se nijednog momenta nije pokolebao.
Dunja smatra da je na Blagovićima veća odgovornost nego na ostalim kolegama.
– Mi smo, prvo, odgovorni jedni prema drugima, prema porodici, pa prema službi. Ta odgovornost je višestruka. Međusobno se pomažemo, ali i ukazujemo jedni drugima šta je najbolje činiti u pojedinim situacijama. Tu nam očevo iskustvo mnogo znači. Inače, ja sam veoma zadovoljna na poslu; naša Uprava u Gradiški nam je omogućila da se iskažemo, da pokažemo odanost policiji, ali i sposobnost da budemo u službi naših građana – kazala je Dunja, koja je, poslije završene Policijske akademije, prije dvije godine, dobila posao u Gradiški, gdje o Blagojevićima, njihovi pretpostavljeni, naročito načelnik PU Bojan Škorić, govore veoma pohvalno.
