
LAKTAŠI.26.januara- Stefan Uroš Četvrti Nemanjić, poznatiji je kao car Dušan Silni, prvi i jedini srpski car.
Za vrijeme svoje vladavine proširio je granice srpske države sve do Korintskog zaliva u tadašnjoj Vizantiji a današnjoj Grčkoj, pa je jedno vrijeme i Solun bio pod njegovom vlašću. Jedan je od rijeetkih srednjevjekovnih vladara u Evropi koji je donio pisani zakon, danas poznat kao “Dušanov zakonik”.
Ovo su neki od zakona koji su se nalazili u Dušanovom zakoniku:
O ubistvu: Ko se nađe da je ubio oca ili mater, ili brata, ili svoje čedo, takav ubica da se spali na ognju!
O prodavanju hrišćana: I ko proda hrišćanina u drugu neverničku veru, neka mu se ruka odseče i jezik sareže!
Ipak, baš zato što je bio osvajač, jedini je vladar iz dinastije Nemanjića koji nije proglašen za sveca.
Foto: Youtube Screenshot
U istoriji će ostati zapisano da je u prvoj polovini 14. veka živeo najveći srpski vladar i da je bio na prestolu (1331 1355) u vreme najvećih evropskih vladara Jovana Luksemburškog, Karla Velikog, Jovan V Paleolog…
Dušan Silni preminuo je 20. decembra 1355. godine, još uvek mlad i u punoj snazi, kada se spremao na pohod za osvajanje Carigrada. Uzrok smrti nikada nije utvrđen ali se govorilo o trovanju, moždanom udaru i čak epilepsiji.
Za smrt Stefana Dečanskog vezana je i legenda o prokletstvu Dušanovih kasnijih potomaka, a kasnije i cele srpske države. Naime Stefan je, kada su došli ljudi da ga ubiju, prokleo sina i njegove potomke. Prokletstvo se nije ispunilo na sinu, ali palo je na unuka Uroša, koji je izgubio carstvo. Ova legenda je trajala mnogo vekova, a svi su se tog prokletstva setili onda kada je knez Lazar sa svojim ratnicima pao na Kosovu, a Srbija pala pod Turke.
Sahranjen je u svojoj zadužbini manastiru Svetih Arhanđela kod Prizrena. Posle Dušanove smrti nasledio ga je sin, car Uroš V, a Srpsko carstvo je postepeno počelo da se raspada. Kada su 1927. vršena arheološka iskopavanja na lokalitetu manastira, u jugozapadnom delu crkve je nađen mermerni grob za koji je ustanovljeno da je carev. U grobu su pronađene ispreturane kosti koje su na očaj tadašnjeg režima prenete 18. maja 1968. u Crkvu Svetog Marka na Tašmajdanu, gde i danas počivaju.