LAKTAŠI.1.februara- Veljko Petrović je u mladosti bio čoban i sluga, i vjerovatno bi to ostao do kraja života da se nije umješala sudbina.

Kada su dva Turčina napala njegovu sestru, braneći joj čast Veljko ih je ubio. Poslije toga se odmetnuo i postao Hajduk Veljko. Junak iz Prvog srpskog ustanka čija je hrabrost opjevana u mnogim narodnim pjesmama.

Djevojke su ga volele i maštale o njemu, a on je svu svoju ljubav poklonio Čučuk Stani, svojoj drugoj ženi. Stana mu je bila slična i pratila ga je svuda, čak i kada je išao u boj sa Turcima. 

Iako je bio svojeglav i neposlušan starješine srpskih četa su u Veljka imale najviše povjerenja. Zvali su ga kad je bilo najteže, a on nikada nije izbjegavao bitku.

Kada su Turci napali Negotin, Veljko je uzjahao svog konja Kušlju, pa praćen muzikom izjahao pred njih i uzviknuo : “Glavu dajem, Krajinu ne dajem!”

Zajedno sa tri hiljade hrabrih Srba branio je Negotin dok ga nije pogodilo tursko topovsko đule.