LAKTAŠI, 05. juna – Starica Jeroslava Kijevčuk iz Čatrnje kod Gradiške, koja uveliko gazi devetu životnu deceniju, ne odvaja se od svoga cvijeća u vrtu ispred kuće.
Satima se Jeroslava, rođena u Ćelinovcu pod Kozarom, ne odvaja od motike kako bi sve u njenom vrtu bilo što ljepše, zanosnije, raznovrsnije, bujalo i stalno cvjetalo.
Ko voli ruže, živi duže, iznosi Jeroslava svoju teoriju iz cvjetnjaka. Ona rijetko razmišlja o bilo čemu drugom, osim cvijeću. Nju ne interesuju teme o prolaznosti života, starosti, bolesti i koječemu što opterećuje njenu generaciju ili druge, mnogo mlađe. Ona samo razmišlja o svome cvijeću, njemu se raduje prateći svaku promjenu, svaki milimetar kojim napreduje i širi se poput bašte slezove boje iz Ćopićevih pripovetki.
– Bilo je dovoljno kiše, zemlja je vlažna i iz nje sve buja. To odgovara cvijeću, ne moram ga zalijevati ali sa njim raste i korov, trava, sve gura iz zemlje samo se ja sve više povijam zemlji, kao da me ona sebi zove. Ne predajem se, ne razmišljam o lošem i ružnom nego samo o ljepotama, svome cvijeću koje širi miris na sve strane – opisuje Jeroslava svoju svakodnevicu.
Ljubav prema cvijeću kod nje je, veli, još u detinjstvu, prije Drugog svjetskog rata, pobudila majka Anka.
– Moja mama je uvijek htela da naše dvorište u Ćelinovcu pod Kozarom, odakle smo davno doselili u Čatrnju, izgleda lijepo, da narod koji prolazi ima šta vidjeti, da to zapazi i poslije priča. Mama je umrla prije nekoliko godina, a ovaj cvjetnjak ona je osnovala, neke vrste posadila, a ja ih i sada njegujem – veli Jeroslava.
Dodaje da je srećna zbog našeg interesovanja za nju i njeno cveće u kojem redovno dočekuje izlazak, ali i zalazak sunca.
– Nemam ni penziju, ni socijalnu pomoć, ali se ne žalim. Imam svoje cvijeće. Ponešto i prodam, uvijek neko dođe, zaustavi se u prolazu, kupi po koju ružu, daje marku ili dvije. Meni je to dovoljno jer ne trošim mnogo, malo imam, skromno živim, malo trebam. Cvijeće često poklanjam komšijama, ali uz uslov da ga zarade kopanjem. Svako ko okopa grm ili dva, može ponijeti cvijeća koliko mu treba – objašnjava ova starica svoje životne principe.
Ona priča da svakog proljeća, kada dođe vrijeme da se sadi cvijeće, sjeme na poklon dobija iz inostranstva.
– I ovdje u Čatrnji, kao nekada u Ćelinovcu, moja kuća je pored puta, kojim svijet, narod, uvek prolazi, tutnje vozila, auta i kamioni, ali se uvijek poneko i zaustavi. Oni svraćaju, upoznavaju se i posle mi šalju, donose sjeme ili sadnice cvijeća. Osim ruža, najviše volim peruniku. To cvijeće volela je i moja pokojna majka Anka koja je peruniku prenijela ovdje iz Ćelinovca i ona odavno raste i cvjeta – priča, ne ostavljajući motiku, samo ponekad pogledom nas prati, udovoljavajući našoj znatiželji.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
Žali, napominje, što nismo došli kod nje prije mjesec dana, kada je, veli, sve bilo u punom cvjetu.
– To je bilo neopisivo, ko god je bio, nije mogao da se načudi kako mi cvijeće ide od ruke. Sve što posadim, niče, prima se i raste. Nećete mi vjerovati da sa cvijećem treba razgovarati, pričati mu lepo i svakog dan, kao ljudskom stvoru ponavljati da ga volite i da mu se radujete. Ono će uvijek uzvratiti ljepotom, podariti sreću. Svaki pup ili novi listić će ljepotom i mirisom nagraditi, uzvratiti za pažnju i ljubav koju mu poklanjam – iznosi ova starica svoju terotiju o cvijeću i životu.
Uvijek u cvjetnjaku
Mještani Čatrnje kažu da Jeroslava gotovo cijeli život boravi u cvijeću, da je tako radila i njena majka i svi ovdje po tome ih poznaju i pamte.
– Uvijek je Jeroslava u cvijeću, to je njena stalna tema, ništa drugo je ne interesuje. Pozitivno razmišlja i ponaša se, možda je u tome ključ njene dugovečnosti kao što je i pokojna Anka umrla na pragu stote – pričaju u Čatrnji.
Srpskainfo