FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Snježana i Aleksandar Mijatović već nekoliko godina prkose stereotipu da je život na selu nemoguć. Njih dvoje šalju poruku i pojedincima i državi – u selo zaista vrijedi ulagati.

Za ovaj mladi bračni par iz sela Šušnjari znaju mnogi u Banjaluci i Lijevče polju. Mnoge porodice od Mijatovića kupuju mlijeko, sireve i druge mliječne proizvode.

Snježa i Aco, koji imaju trideset i kusur godina, završili su Poljoprivredni fakultet u Banjaluci. Imaju dvoje divne djece, šestogodišnjeg Lazara i četvorogodišnju Milicu.

Zbog čega bi danas mladi i visokobrazovani ljudi sa djecom živjeli na selu? Njihov odgovor je veoma jasan. Tu su srećni, ispunjeni, žive punim plućima. Nema žurbe i jurnjave, niti nervoze.

A djeca dok ne krenu u školu treba da budu u prirodi, kažu oni.

Zemlja i šuma

Osim toga, Šušnjari se nalaze na samo 15-ak minuta od Banjaluke i 10-ak minuta od Laktaša. Njihovo imanje je na brežuljku.

– Odavde se vidi Kozara; eno predajnika. Tamo je Psunj u Hrvatskoj, a iza njega se čak vidi ćošak planine Papuk. Eno i crkve u Laktašima. Imamo predivan pogled. Put iznad nas vodi do Slatine – pokazuje nam Aco.

U komadu imaju 65 dunuma zemlje plus 23 dunuma šume. Pravo bogatstvo za one koji to znaju da cijene.

– Ovdje je stroga izolacija, što je izuzetno poželjno u ovo vrijeme korone – objašnjava domaćin.

Njegova porodica, uključujući i majku Radu, prehranjuje se zahvaljujući kravama, a sada ih imaju deset. Jedna je steona, prinovu očekuju na Božić, a imaju i jedno razigrano tele od dva i po mjeseca.

Zanimljiva, ali i tužna činjenica jeste da Mijatovići u selu imaju pet puta više krava nego cijelo selo koje broji oko 600 stanovnika. U ostatku Šušnjara ima još svega dvije-tri krave zbog čega Mijatovići, osim grada, hrane i selo.

– Pa, 90 odsto stanovnika u Šušnjarima su ljudi koji samo stanuju u selu. Svi rade u Trnu, Laktašima ili u Banjaluci, a na selu nekoliko kuća imaju po koju kokoš i neko možda svinju, ali i to izbjegavaju jer je poskupjelo žito – objašnjava Aco.

Domaća hrana

On i supruga svaki ponedjeljak i četvrtak, oko 17 časova, sjednu u kedi s hladnjačom i razvoze mlijeko kupcima u Banjaluci. Posao završe oko 22.30. Sedmično razvezu oko 300-320 litara svježeg mlijeka.

Osim mlijeka, ovo domaćinstvo pravi izuzetno ukusne sireve, a do sada su napravili oko 35 vrsta sireva. Proizvode još kefir i surutku, a u planu im je jogurt i voćni jogurt.

– Domaća hrana se toliko traži; ljudi su bolesni, sa 30 godina im krvna slika ne valja, holesterol im je visok – priča Aco ono što svi znamo.

Mijatovići su imali 100 ovaca do prije pet godina, pa su stado smanjili na desetak, samo za vlastite potrebe. Međutim, ove godine je stočna hrana poskupjela, a godina je bila izuzetno sušna.

– Sijena smo spremili dovoljno za krave tako da su nam ovce bile više trošak. Našli smo neki kompromis, pa smo prodali ovce, a ostavili krave – iskren je Aco.

Troškovi

Imaju još kokoši i uzgajaju bijele piliće, a u plasteniku uzgajaju povrće. Višak povrća prodaju.

– Zemlju uopšte ne tretiramo, isključivo sam protiv toga. Znam kakav je to otrov, ne samo za zemlju već i vodu koju pijemo. Obezbijedimo sijeno i kukuruz za krave na zemlji koju ne tretiram. Parcele “nahranimo” stajskim đubrivom. Kupujemo samo mekinje, nusproizvod od pšenice i vitaminski dodatak za krave tokom zime. Na to trošimo 300-400 KM mjesečno. Da kupujemo svu stočnu hranu svaki mjesec bi nam trebalo bar 2.000 KM i to nam se ne bi isplatilo – objašnjava Aco.

Ovaj domaćin je samo pojedine krave izvodio na ispašu, ali sada je primoran da promijeni ovu naviku.

– Planiramo da na proljeće sve krave idu na ispašu. Tako ćemo uštedjeti dosta hrane. Do sada nisam izvodio sve krave, jer sam neke kupovao na farmama na kojima nisu nikada izlazile. Potrebno je izdvojiti vreme, bar mjesec dana, i naučiti ih kako se ne bi polomile, a one kreću na ispašu kad i nama kreću poslovi na imanju. Ali, ove godine, kako je došlo do poskupljenja, moraćemo to da uradimo i zbog uštede i zbog njihovog zdravlja – mudro je odlučio Aco.

Sa ponosom nam je pokazao „novi“ traktor koji je nedavno kupio. Traktor je njegovo godište (1987), ali ima prednju vuču i grijanje.

– Sa ovim starijim me naveče bole leđa od buke i vibracija, a ovaj što sam sada uzeo je mercedes za starog – kaže domaćin Mijatović.

Djeca

Još je ponosniji na činjenicu da su sve na imanju uspeli bez kredita.

– Ne mislim ja da je to nešto loše, samo je lakše nekako zaspati kad znaš da nisi dužan. U svakom slučaju, ne bismo mogli ovo da nema Snježine plate, koja nam služi za nove investicije – priča Aco.

Snježana radi u opštini u Laktašima, a poslije posla nastavlja rad na imanju.

Za brigu oko krava zaduženi su Aco i njegova majka Rada, dok Snježana poslije rada u opštini brine o kućanskim poslovima, a „zadužena“ je i za pakovanje sireva. Zemlju obrađuje Aleksandar, a u pomoć mu priskoči rođak Damjan, koji ima 17 godina i silnu želju da ostane na selu kao i Aco.

– Sve ovo najviše radimo zbog djece. Njima je mjesto u prirodi dok su mala i dok ne krenu u školu. A šta će im život donijeti poslije, vidjećemo. U svakom slučaju, da se opet rodim ništa ne bih mijenjao. Volim ovo što radim – kaže Aleksandar Mijatović.

Mijatovići imaju plan za širenje ponude na svom domaćinstvu, a to je da izgrade tri kuće u koje bi dolazile porodice koje žele da se odmore od gradske buke.

– Obezbjeđivali bismo našu hranu, koju ovdje proizvedemo. Mislim da bi to bio fin ugođaj – objašnjava Aco, koji naglašava da nije riječ o etno selu, niti o kućama za organizovanje žurki već isključivo za odmor.

CRKVA NA DJEDOVINI

Ispod porodične kuće Mijatovića gradi se crkva, a gradnju finansiraju isključivo mještani.

– Crkva se gradi na mojoj djedovini. Zemlja je pripala tetki, ali ona je se odrekla jer ima dovoljno zemlje i odlučeno je da se tu gradi crkva. Prave je mještani; nemamo nekog moćnog čovjeka u selu koji bi bio ktitor već koliko ko može – da. Čujem da je neki dan vladika rekao kako se crkva lijepo gradi bez dugova – priča Aco.

Srpskainfo


Novum
Novum
Novum
Novum