LAKTAŠI, 18. novembra – Čini nam se da je dan idealan za razmjenu mišljenja, dubokoumne razgovore uz čašu vina i vatru koja pucketa u kaminu…ili za poneku riječ, zapisanu u nekom starom dnevniku, kojeg smo pronašli na tavanu. U prilog tome i današnja priča:
TUĐE, A MOJE
Život je satkan od emocija. A čitava lepeza istih, nekako se u suštini svede na dvije: radost i tugu.
Dan za danom smjenjuju se na promenadi svakodnevice. Primjetimo ih, nekad i ne, jureći za obavezama. Ali, ima dana kad nas zadese i neke velike tuge, ili pak velike radosti. E to su dani, momenti kad nam zatreba neko s kim ćemo to podijeliti. Neko ko u našem srcu zauzima posebno mjesto. Neko ko je uvijek prva osoba na koju pomislimo, kad nam duša zatreperi od prejake emocije. Onaj ili ona, čiji broj tražimo u telefonu, dok nam ruke drhte od naleta adrenalina.
Osoba koja je naša sigurna luka.
Ponekad se zapitam, kako je ljudima koji nemaju nikog takvog? Da li je uopšte moguće da se živi u nekom otuđenju, u kojem nemaš nekoga s kim bi podijelio i dobro i zlo? Kako izgleda to emotivno siromaštvo?
Zapravo, mislim da svako zaslužuje i treba, jedno rame za plakanje, jedan zagrljaj za utjehu, ruke za aplauz, grudi za podršku…
Tuđe, a naše.
Spremno da podijeli tugu, a umnoži radost. Sa takvom osobom, život dobije smisao.
T.Đ.M.
Foto: telegraph.co.uk
