LAKTAŠI, 17. decembra – Na vijest o smrti Siniše Mihajlovića, proslavljenog fudbalera i trenera, nad Lijevče poljem i Kukuljama kod Srpca, u Republici Srpskoj, gdje je rođen njegov otac, nadvili su se večeras tuga i gusta magla.
Ekipa Srpskeinfo posjetila je selo u kojem i danas žive pojedini rođaci prerano preminule fudbalske legende. Malo je stanovnika vani, hladno je, ali oni koje sretosmo, rado razgovaraju. Zaključujemo, kao da unaprijed znaju šta nas interesuje i zbog čega smo u njihovom selu. Rado razgovaraju. Ali tiho, kažu po koju riječ i zaćute.
Svi su, kako reče jedan od mještana ovog ravničarskog sela pored Vrbasa, po saznanju da je Siniša, sin njihovog komšije Bogdana Mihajlovića iz Kukulja, izgubio životnu bitku, zanijemili. To je za njih šokantno, bolno i teško.
Ovdje živi nekoliko porodica Mihajlovića, Sinišinih rođaka, ispričao nam je Radojica Vidović, predsjednik Mjesne zajednice i seoskog fudbalskog kluba „Mladi Krajišnik“.
Od njega saznajemo da je Sinišin otac živio u Kukuljama do osamnaeste godine a potom, u potrazi za poslom i boljim životom otišao u Borovo selo. Tako je, kaže, nekada bilo jer je ovaj kraj bio siromašan, bez posla… Teško se živjelo i malo imalo.
– Svi smo potreseni, žalosni, Kukulje su, kako i ime kaže, danas zakukale. To je veliki gubitak. Svi ga žalimo. Siniša je bio naš ponos, naša dika. Ovdje ima mnogo navijača „Crvene zvezde“, zbog njega. Za Sinišu smo navijali, bodrili ga, divili se njegovim igrama, slobodnim udarcima, prepričavali njegove majstorije – veli Radojica Vidović za Srpskainfo.
On podsjeća da su svi u Kukuljama zaljubljeni u fudbalsku igru i da je to u njihovim genima.
-Mihajlovića u Kukuljama ima sedam ili osam kuća. Brojna je to porodica i svi su u srodstvu. Bogdanov rođeni brat a Sinišin stric Ostoja, koji je umro prije četiri mjeseca, ima mnogo potomaka, rodbine. Svi su složni i solidarni, vrijedni… Njihove kuće su blizu centru sela. Dobro se poznajemo – ispričao nam je Radojica Vidović.
On kaže da je Siniša u ovo selo dolazio često u djetinjstvu, kasnije rijetko, zbog obaveza, ali su njihove porodične veze uvijek bile jake. Na nedavnoj sahrani Ostoje Mihajlovića, Bogdanovog brata a Sinišinog strica, bio je Dražen, Sinišin brat. On nije mogao, zbog bolesti i obaveza.
Mile Popović iz susjednih Gornjih Karajzovaca, zatečen je viješću o Sinišinoj smrti.
-Saznao sam to na radiju, u vijestima… Moja kuća je kilometar-dva udaljena od Mihajlovića u Kukuljama. To je sada najvažnija i najtužnija vijest u ovim našim, lijevčanskim selima. Žalimo zbog ove tragedije. Teško nam je jer se ugasio njegov osmijeh, njegova dobrota nas je napustila. Mlad je on, sportista, dobričina i rodoljub. Zbog toga je naša žalost, naša tuga veća – povjerio nam se Popović.
Tako pričaju danas i večeras mnogi Lijevčani, u Srpcu, Gradiški, Laktašima, svuda u Republici Srpskoj koja žali za idolom mnogih generacija.
Svi Mihajlovići u lijevčanskom selu Kukulje kod Srpca, bliski rođaci preminulog fudbalera Siniše Mihajlovića, skrhani su bolom, na vijest o njegovoj smrti. Okupili su se. Pristižu i drugi Kukuljčani, i ako se u petak naveče, noć uveliko spustila i magla obavila selo.
Tuguju braća i stričevi Mićo, Pero, Milivoje, Siniša, strina Bosiljka… Njegov brat od strica Pantelija, ispričao je za „Srpskainfo“ da je tragičnu vijest saznao od Dražena, Sinišinog rođenog brata.
-Zavladala je velika žalost među nama, ovdje u Lijevču. Mi smo velika i brojna porodica. Tu je naših deset kuća i porodica. Moj otac Ostoja i Sinišin otac Bogdan su rođena braća. Stric je ovdje živio do 18. godine, kratko počeo raditi… Poslije toga otišao je za poslom u Borovo selo, tamo se oženio, stekao porodicu, ali je uvijek dolazio, održavao porodične veze. Svi smo veoma bliski – ispričao nam je Pantelija.
Sudbina je, kaže, tako odredila da nas je Siniša napustio uoči Svetog Nikole, krsne slave Mihajlovića.
-Ovaj Nikoljdan, kojeg pripremamo, biće drugačiji od svih, zbog Siniše i zbog moga oca Ostoje. Slavsku svijeću, u ponedjeljak upalićemo za njih… Eto, Sinišina sahrana i krsna slava, istog dana. Bog je tako htio, valjda da se ne zaboravi, da se pamti – drhtavim glasom, teško izgovarajući svaku riječ kazao nam je Pantelija.
U njegovom dvorištvu, tišina, uzdasi, reči tuge ali i gordosti zbog Sinišine blistave karijere.
-Sjećamo se njegove prošlosti, njegove sportske karijere. Priredio nam je velika zadovoljstva, sreću na terenu ali i izvan njega. Bio sam mnogo puta kod njih u Borovu, još kada je Siniša igrao u Borovu selu. Otac ga je ohrabrivao da igra a majka se plašila povreda i odvraćala ga od fudbala. Kao i svaka majka, što čini. Mali je on bio, nejak ali uporan – ispričao nam je Milivoje Mihajlović.
Pero Mihajlović kaže da mu se u sjećanje najdublje urezalo Sinišino izvođenje penala na utakmici u Bariju, u finalu Kupa šampiona.
-To sam gledao u dahu. Nisam sumnjao u njega. Kada je lopta zatresla mrežu, srce mi je moglo pući od sreće – ispričao je Pero.
Sinišin imenjak
Mihajlovići u Kukuljama takođe vole fudbal. Među najmlađima je Siniša Mihajlović iz Kukulja, koji je ime dobio po poznatom fudbaleru i rođaku.
-Ja sam do skora igrao fudbal za „Slogu“ Srbac. Sada ne stižem aktivno da se bavim fudbalom. Zaposlio sam se, radim u Drvoj industriji u Prijebljezima. Naravno, srećan sam zbog Sinišinih uspjeha ali sam, kao i svi ovdje, tužni i nesrećni zbog njegove smrti – odgovorio nam je imenjak najpoznatijeg Mihajlovića, od kojeg se sada on i njegova rodbina ovdje opraštaju ali čuvaju uspomene na veličanstvene sportske trenutke.
Bosa Mihajlović, supruga pokojnog Ostoje a strina poznatog fudbalskog asa, odjevena u crninu, kaže da je žalosna i potresena. Sjeća se mnogih susreta i lijepih trenutaka.
-To vam ja ne mogu opisati. Imao je dvije godine kada sam se ovdje udala. Dovodili su ga roditelji često. Četiri ili pet puta godišnje boravili su kod nas. Tu se igrao sa ostalom djecom. Bio je nestašan, volio loptu, šutao je po ovim međama i njivama. Najviše su udarali o kućni zid, to im je bilo kao da je gol. Vidjelo se odmah da je jak jer ga je pokojni otac Bogdan, a Ostojin brat upozoravao da šutaju loptu na drugom mjestu a ne u zid, da kuću ne oštete – reče Bosa. Pa zaplaka. Ode u kuću. Ne može više ni riječ.
Ni ostali ne znaju šta bi više kazali, njihova lica, suzne oči i uzdasi govore mnogo, najviše, objašnjavaju ovaj težak trenutak za njih ali i za cijelo Lijevče polje, za Srbac, Gradišku, Banjaluku, za cijelu Republiku Srpsku. (srpska info)
