LAKTAŠI, 27. februara – Za izradu kvalitetnih magneta potrebno je imati poseban “recept”, slično kao što i banjalučki ćevapi imaju poseban recept koji im daju taj neki šmek koji drugi ćevapi nemaju, rekao je Grebenar u šali.

 Grebenar GITARE

Nedaleko od Banjaluke, u mjestu Veliko Blaško, nalazi se radionica majstora električnih gitara Siniše Grebenara. On je jedini u gradu na Vrbasu koji se bavi ovim zanatom. Tu je još jedan majstor koji radi akustične gitare, ali osim Grebenara, “elektronke” u Banjaluci ne pravi niko, barem ne vrhunski, kvalitetno i profesionalno. U Bosni i Hercegovini nema mnogo takvih znalaca, svega ih je četvorica. To su majstori Grebenar iz Banjaluke, Kovačević iz Travnika, Kurić iz Jajca i Simić iz Bijeljine.

Od sredine devedesetih, Grebenar radi kao stolar i izrađuje kvalitetan namještaj po narudžbi, a već desetak godina pravi nove i popravlja havarisane gitare.  Ljubav prema ovom instrumentu gaji još od mladalačkih dana, kada je kao tinejdžer svirao bas gitaru u lokalnim rok bendovima.

Sinišu smo zatekli u radnoj atmosferi i ambijentu, gdje smo bili svjedoci majstorije njegovih spretnih ruku, a novinar Buka magazina je imao priliku i da odsvira par rifova na fantastičnim instrumentima koje je izradio ovaj vrijedni čovjek. Izrađivati instrumente Siniša je počeo, takoreći, nenadano.

 

Siniša RADIONICA

“Prije nekih devet godina, slučajno sam na Fejsbuku obnovio kontakt sa svojim prijateljem iz mladosti Sašom Opačićem, koji danas živi u Finskoj. On tamo pravi gitare već tridesetak godina. U nekom neformalnom razgovoru, kladili smo se da li i ja mogu napraviti instrument. Uz mnogo muke i truda, uspio sam napraviti prosječnu gitaru. Kada je Saša došao iz Finske i vidio moj prvi uradak, kazao je da je za prvi put odlično urađeno, ali da je neophodno da se bolje podučim”, započeo je svoju priču Grebenar.

On je nakon toga na nagovor svog prijatelja otišao u Finsku, kako bi usavršio umijeće pravljenja gitara. U Finskoj je boravio tri puta po tridesetak dana, ali je vrijedno radio i kupio znanje, te mu je kao već iskusnom stolaru napredovanje išlo brzo.

“Da bi se izradila dobra gitara, treba najprije odlično poznavati konstrukciju instrumenta. Jako je važno ispoštovati osnovna pravila u priremi i biti jako precizan pri samoj izradi. Drvo mora biti dobro, a isto tako i dijelovi koje kasnije stavljamo na instrument ne smiju biti loše kvalitete”, bio je jasan sagovornik. Njemu je u početku trebalo oko tri mjeseca da završi instrument, a danas za izradu gitare potrebno mu je oko dvadesetak dana.

Dijelove za gitaru najčešće naručuje preko interneta iz Amerike i Njemačke, ali zanimljivo je da magnete koje Siniša ugrađuje u svoje gitare izrađuje ručno, što nije uobičajno u ovome poslu. Inače, slabo ko od majstora sa ovih prostora poznaje tehniku pravljenja magneta.

 

Grebenar RADIONICA 2

 

“I umijeće izrade magneta za gitare naučio sam od Opačića. On mi je jedan dan poslao sliku mašine za namotavanje žice na magnet koju je izradio svojeručno. Jako sam se zainteresovao za taj njegov mehanizam, pa sam se potrudio da isti izradim i ja. Kada sam napravio mašinu za namotavanje žice krenuli su i eksperimenti, jer za zvuk elektične gitare jako je bitno koliko namotaja žice ima na određenom magnetu. U početku, bacio sam gomilu materijala prije nego sam stvorio magnete koji gitarama daju specifičan vintidž zvuk”, pojasnio je majstor i šaljivo dodao da je za izradu kvalitetnih magneta potrebno imati poseban “recept”, slično kao što i banjalučki ćevapi imaju poseban recept koji im daju taj neki šmek koji drugi ćevapi nemaju.

“Na internet forumima ima dosta savjeta oko pravljenja tih magneta. Ali od milion savjeta možda vrijedi nekih desetak, a ostali su totalni promašaj. Zato za taj posao čovjek mora posjedovati i neku vrstu osjećaja ali i talenat”, kazao je Siniša.

Za izradu kvalitetnih gitara jako je bitno doći i do kvalitetnog drveta. Ali ne može baš svako drvo da posluži za izradu gitara. Po riječima majstora, od hrasta se ne može napraviti valjana gitara, jer iz tog drveta “ne izlazi zvuk”.

“Gitare se rade od jasena, johe, mahagonija, javora, a do materijala se dolazi vječitom potragom i “njuškanjem” da bi se došlo do kvalitetnog komada drveta. Drvo treba da bude i dovoljno staro i dovoljno suho, a jako je teško naći nekoga da prodaje takav materijal. Recimo, jednom mi se desilo da sam slučajno naišao na kvalitetnu dasku na kanalu u garaži kada sam odvezao automobil na opravku. Automehaničar mi je dao tu dasku koja je bila stara četrdesetak godina, idealna za tijelo gitare”, kazao je Siniša.

A da je daska imala izuzetan preobražaj, uvjerili smo se kada nam je majstor pokazao fantastičan smaragdni Stratokaster, koji je visio na zidu njegove radionice.

Međutim, koliko god instrumenti bili kvalitetni, jako je teško doći do kupaca, jer za dobar instrument treba izdvojiti i određenu svotu novaca. Sinišine gitare u odnosu na njihovu kvalitetu poprilično su jeftine. Cijena se kreće od hiljadu evra, pa naviše, zavisno od drveta i dijelova koji se dodatno ugrađuju.

“Na prostorima Banjaluke i okolice ja sam relativno nepoznat kao majstor gitara. Više me poznaje splitska rivijera, gdje sam sa svojim instrumentima učestvovao po promocijama na festivalima. Ovdašnji muzičari prije kupuju instrumente od majstora iz drugih gradova. Poznati smo po tome da slabo poštujemo svoje i da ćemo uvijek prije kritikovati svoga sugrađanina nego ga pohvaliti. Njih par su svirali na mojim instrumentima i svi su bili jako zadovoljni kvalitetom i zvukom, ali slabo ko od njih želi da odvoji novac kako bi kupio gitaru od majstora koji je iz njihovog grada. Banjaluka oduvijek boluje od te boljke da sve što je banjalučko ne valja, a da je sve što je tuđe bolje nego naše”, objasio je majstor na kraju razgovora.

 

BUKA