LAKTAŠI, 18. aprila – Danas s vama dijelimo priču, za koju vjerujemo da zaslužuje malo pažnje. U svakodnevici kojom smo okruženi, žurbi, obavezama…zaboravi se ponekad kako biti čovjek, a junak ove priče, iako još uvijek mali, pokazao je kako biti velik.
blizanci

“VELIKI UČITELJ U MALOM DJEČAKU”

Spremili se za popodnevno spavanje. Moji drugari u vrtiću.
 Legli, pa se vrpolje ispod frotirnih narandžastih dekica. Žamor se polako utišava, a oni lagano tonu u san.
“Teto, vidi napravio sam sebi jastuk!”, čujem poznati glasić, koji uvijek zaspe među zadnjima.
Pogledam, kad on stvarno napravio jastuk, složio dekicu, pa je stavio pod glavu. A sa susjednog krevetića, koji je bio prazan, uzeo drugu dekicu, pa se pokrio.
Gleda me, slavodobitno, iščekujući moju reakciju. A ja, pravim se da ne primjećujem. Sad ako mu bilo šta kažem, započeće priču, i od spavanja ništa.
Taman, kad se umirio, čujem još jedan sićušni glasić: “Hoću i ja jastuk!”
I onda, komešanje, i vidim, napravio i sestri bliznakinji jastuk. Sad i ona leži kao on, na jastuku. Ali…
“Teto, Ani je hladno. Nema čim da se pokrije!”
“E pa neka! Kakvo je to igranje sa dekicama, kad je vrijeme da se spava!”, kažem “kobajagi” ljutito.
“Nek se smrzne sad!”, okrenem se, a ispod oka pratim šta će da urade.
A on…uzima svoju dekicu, i pokriva sestru. Liježe nazad na svoj krevet, na svoj “jastuk”, koji je napravio, i sklapa okice da zaspe, onako, otkriven. Bez pokrivača, jer ga je dao sestri. A na licu mu zadovoljstvo i spokoj, kakvi se rijetko viđaju.
Gledam ga, i mislim se….kakav je to učitelj…
 Ovako mali dječak, a veliki čovjek!…
I…samo da znate…dala sam mu još jedan pokrivač. Taman da sam ga trebala sa Mjeseca skinuti, skinula bih ga i pokrila ovo malo biće, od kojeg učim svaki dan.

 

T.Đ.M.