LAKTAŠI, 12. juna – Danas je sve nekako na brzinu. Jede se usput, priča se usput i živi se usput. Ljudi imaju sve, a često im fali ono najvažnije, spokoj u duši i osjećaj pripadnosti. A onda, negdje u društvu, kafani ili cesti, u običnom razgovoru, neko izgovori rečenicu koja nas malo nasmije, ali i natjera da se zamislimo.
Neću picu, hoću pitu, hoću šljivu, neću viski… ajde ljudi da živimo život po starinski!
I u toj rečenici ima nešto što ne može da se kupi novcem. Ima topline. Ima duše. Ima istine.
Pica je ukusna, niko ne kaže da nije. I viski je najčešće skup i moderan, lijepo ga je i piti. Ali pita, pita miriše na kuću. Na ruke domaćice koje su je pravile. Na djetinjstvo. Na bakinu kuhinju i majčin sto. Pita je ona hrana koja ti ne nahrani samo stomak, nego i srce, dušu i sva druga čula.
A tek šljiva, šljiva je priča za sebe. Nije ona samo piće. Ona je običaj. Ona je zdravica. Ona je slava, vjenčanje, krštenje, proslava bilo koje vrste. Ona je znak da si došao kao čovjek, da si dočekan kao prijatelj. Ona je i mamurluk i težak dan poslije. Ona je i slavlje i tuga. Ona je sve!
Nekad su ljudi živjeli jednostavnije. Nije bilo svega, ali je bilo osmijeha. Bilo je komšija. Bilo je razgovora na njivi, putu, ispred kuće. Bilo je poštovanja. Znalo se ko je ko i znalo se šta znači riječ.
Danas imamo moderne stvari, ali često nemamo vremena jedni za druge. Imamo telefone, ali nemamo iskrene razgovore. Imamo sve više hrane, ali sve manje pravog ukusa.
Zato sve ovo nije samo šala. Ovo je poruka svima nama. Poruka da čovjek ne smije zaboraviti ono što ga čini čovjekom. Da nije sreća u tome šta je „u trendu“, nego u tome da imaš svoj mir, svoju porodicu, prijatelje i svoju toplinu.
I dok jurimo za modernim, skupim i „popularnim“, često zaboravimo da su najvažnije stvari u životu upravo one istinske, tradicionalne, poštena riječ, čista duša i neukaljan obraz i domaća trpeza. Jer trendovi prolaze brzo, ali ono što vrijedi ostaje zauvijek.
Vladan ĐURĐEVIĆ
