LAKTAŠI, 25. marta – Poljoprivredno zemljište u opštini Laktaši se prostire na preko 25 hiljada hektara. Od toga oko 88% otpada na oranice, dok ostatak čine voćnjaci i livade, a pod vinogradima je manja površina. Kada se ovim podacima doda povoljna klima, tradicija i činjenica da su dve trećine domaćinstava u opštini poljoprivredna, razvoj poljoprivrede je jedan od najbitnijih prioriteta.
Oduvijek su domaćini u ovim krajevima mogli da se pohvale dobrim i kvalitetnim voćem, povrćem, žitom. I danas, u Narodnoj biblioteci “Veselin Masleša” u Laktašima, postoje pisani tragovi u vidu novinskih članaka, koji svjedoče o čestitim i valjanim ljudima. Među njima je i priča iz Kobatovaca, u kojoj se spominje Kovač Ilinka, za koju kažu da je bila istaknuti borac za veći prinos, i da je njena pšenica uvijek bila “za dlaku” bujnija, klasje veće i krupnije nego na ostalim parcelama.
Evo kako je pisao “Glas” te davne 1948. godine:
Danas se u Lijevču najviše gaje ratarske i povrtarske kulture. Kukuruz je glavni usjev, zatim pšenica i ječam, a manje zob, soja i stočno krmno bilje. Povrće se uzgaja na preko dvije i po hiljade hektara, od toga najviše krompir. Od voća su najzastupljenije šljive, zatim trešnje i jabuke. Proizvodnja jagoda je u neprestanom rastu, a sve veća pažnja poklanja se i podizanju vinograda. Mogućnosti za stočarsku proizvodnju se nedovoljno koriste. Seoska domaćinstva se pretežno bave svinjogojstvom i tržišnom proizvodnjom mlijeka.
Na pitanje da li je zimi više odmora, Tode Aničić, te davne 1967.godine, odgovara: “Moj odmor je onda kad iza sebe vidim duge crne brazde, i zemlju kako se isparava. Bez toga, čini mi se život je pust.”
“Nedjeljko Crnadak iz Kriškovaca, sin Bojanov i suprug Nadin, ima 39 godina, šest hektara zemlje i šestoro djece; Stojanu je 14, Zoranu 13, Slobodanu 10, Jeleni 7 i Nikoli 4 godine. Mala Mirjana, bucmasta i crnooka beba još baulja po podu. Ona jednina nema radnih dužnosti u ovoj kući gdje svako zna svoj dio posla…”, ovako počinje priča o kukuruzu i tome kako je Zemun došao u Kriškovce.
Borio se laktaški seljak sa svim i svačim. Učio, i prihvatao promjene, dijelio sa bližnjima iskustva i ideje. “Nema tu dijete šta da se priča: Treba vjerovati učenim i pametnim ljudima! Ja sam još 1956. digao kredit, kupio kukuruz i đubrivo i nikada se nisam pokajao. Sve sam otplatio jednom trećinom kukuruza i – vertik!”, priča starina Bojin o poljoprivredi, a i po neku anegdotu o Vrbasu, Parizu i još koječemu.
Kako je izgledao razvoj poljoprivrede u Laktašima kroz istoriju možete pročitati i u galeriji novinskih članaka iz osamdesetih, devedesetih godina, ali i u skorije vrijeme.
