TRN, 10. jula – Kada sunce zapeče iznad Laktaša, a vjetar lagano provlači miris zemlje kroz sokake Trna, u jednom dvorištu, među redovima vinove loze koji se pružaju kao note stare pjesme, tiho šeta Bogoljub Popović – vinogradar s dušom i srcem. Njegov osmijeh i pogled, miran kao zrelo grožđe pred berbu, govore više od hiljadu riječi o njegovom putu, borbi i ljubavi prema zemlji i vinu.
Rođen u Čistoj Maloj kod Vodica, Bogoljub je 1995. godine, kao mnogi drugi, morao napustiti svoj rodni prag. Sa porodicom je stigao u Trn, donoseći sa sobom ne samo stvari, uspomene i bol, već i nešto što se ne vidi – znanje, tradiciju i strast prema vinogradima koju su njegovali njegovi preci.
„Začudio sam se kad su mi nove komšije rekle da ovde niko prije mene nije sadio vinovu lozu. A zemlja – k’o stvorena za vinograd. Dovoljno sunca, taman vlage, i sve ono što lozi treba da pjeva“, priča Bogoljub, dok rukom nježno dodiruje čokot, kao da mu šapuće tajne prošlih generacija.
I tako je počelo. Prvi zasadi, prve godine bez roda, prve boce vina u podrumu. A onda – eksplozija ukusa i mirisa koji su osvojili srca ljudi. Bogoljubova vina postala su tražena, ne samo u Trnu i Laktašima, već i dalje, preko rijeka i granica. U njegov podrum danas se silazi s poštovanjem, kao u mali hram vina i duha.
„Nekada su ljudi za slavu dolazili po litar vina, samo za slavski kolač. Danas mi traže i po 70 litara. Ne pije se više pivo i rakija k’o prije – sad svi traže moje vino“, kaže uz osmijeh. I zaista, njegova vina – bijeli rkciteli i crna sorta burgunac, vranac i gameo – postala su simbol trnske kapljice. Ljeti se traže lagana, bijela vina, a zimi gusta, tamna – kako i ljekari savjetuju, uz dobru kap i zdravu mjeru.
Ali nije to samo vino – to je i priča o čovjeku koji nije pokleknuo pred životom, već ga je prihvatio, uzeo motiku, zasadio novu nadu i dao joj da raste. U njegovom podrumu, osim vina, zrije i pršuta. „Miris vina i pršute kad se pomiješaju… to ne možeš opisati – to se mora doživjeti“, priča dok otvara drvena vrata podruma, gdje se mirisi i sjećanja prepliću.
Komšije ga zovu Trnski Dalmatinac. I ne zato što ne želi da zaboravi odakle je, već zato što je uspio da poveže dva zavičaja – stari i novi – kroz grozd, kroz vino, kroz osmijeh koji dijeli svakom ko mu zakuca na vrata.
„Vinograd ću čuvati dok me noge nose“, kaže. „U njemu sam od petnaeste godine, a i kad više ne budem mogao – znaće moja djeca i unuci šta im je činiti. Jer vino nije posao, ono je stil života.“
I zato, kad sledeći put podignete čašu vina iz Trna, znajte da u njoj ima i sunce Dalmacije i zemlja Laktaša, i suza izbjeglička, i osmijeh uporan, i pjesma koja ne stari.
Zove se Bogoljub. Preziva Popović. A vino koje pravi – priča je koju treba oslušnuti, gutljaj po gutljaj.
Danilo ĐURIĆ
