LAKTAŠI, 9. septembra – Do sada važeća teorija o nastanku banjalučkih ćevapa je da je ovaj ukusni i u svijetu poznati specijalitet “izmislio” banjalučki ćevabdžija Mujo Đuzel.
Međutim, italijanski list “Trentini nel mondo” objavio je nevjerovatnu priču o tome kako je pravi “izumitelj” jedinstvenih banjalučkih ćevapa u stvari – mesar Đovani Klaser, porijeklom iz italijanskog Trentina.
“Dok je u drugim gradovima u BiH čuvena natopljena lepinja, neizostavna kada je ovo jelo u pitanju, napunjena ćevapima ‘na komad’, u Banjaluci se u lepinji služe pločice od četiri sastavljena ćevapa. Ovi ćevapi postali su pravi lokalni brend, a svu svoju slavu koja ih čini jedinstvenim, uključujući i određeni ukus, duguju skromnom i gotovo nepoznatom mesaru, porijeklom iz italijanskog Trentina. Njegovo ime je Đovani Klaser”, piše list.
Sin imigranata iz Trentina, Đovani Klaser rođen je 1916. godine u Mahovljanima kod Laktaša, gdje je od 1883. postojala tirolska kolonija. Sa dvanaest godina preselio se u obližnju Banjaluku, gdje počinje da uči za mesara. Od samog početka imao je jasnu ideju da postane “ćevabdžija”.
“Svjedočanstva nam govore da je Đovani imao jednog od najboljih učitelja – čuvenog ugostitelja iz tog doba po imenu Jovo Dimitrijević. Do kraja Drugog svjetskog rata, Đovani je radio kao Jovin pomoćnik, pošten i veoma poštovan mesar. Nakon rata odlučio je da krene sam i otvori svoju ćevabdžinicu, gdje je prodavao ćevape i druge mesne delicije pripremljene i spremljene sopstvenim rukama”, navodi “Trentini nel mondo”.
Đovani nije dugo ostao preduzetnik. Jednog dana državni službenici pojavili su se u njegovoj radnji i rekli mu da će od sutra raditi kao šef mesnice danas prestižnog, kao i u to doba, hotela ”Bosna”, u centru Banjaluke.
Prvi potez koji je preduzeo kako bi poboljšao preradu miješanog mljevenog mesa potrebnog za pravljenje ćevapa bio je modifikacija starog austrijskog mlina za meso koji se koristio za proizvodnju kobasica.
Zahvaljujući posebnom lijevku, iz ove mašine izlazile bi četiri identične trake mljevenog mesa duge oko jedan metar, pripremljene po njegovom receptu. Ove trake od mljevenog mesa isjecane su kako bi se formirali pojedinačni ćevapi, dugački oko osam centimetara. Kao takvi oni bi bili konačni proizvod.
“Lijevak za ‘četvorke’ je ručno izrađivan, a od kraja 1950-ih, gotovo svi ugostitelji u Banjaluci nudili su ćevape u obliku koji je izmislio Đovani. Među njima, jedan od mnogih šegrta, bio je i Mujo Đuzel, kome je Đovani prenio svo svoje znanje, koje će banjalučke ćevape proslaviti. Međutim, jednog dana maestro Đovani je odlučio, samo on zna zašto, da ostaviti trake mljevenog mesa pričvršćene jednu za drugu i presječe ih kako bi dobio neku vrstu kvadrata sačinjenog od četiri ćevapa. To je bio jednostavan trik zbog kojeg su se vizuelno, ali i po ukusu razlikovali, jer su postali mnogo sočniji. Nastala je mala revolucija”, tvrdi list.
AUTOR: RAJKO PUŠIĆ FOTO: ĐOVANI KLASER SA PORODICOM