LAKTAŠI, 25. decembra – „SVE SU PRIČE ISPRIČANE…“ rekao bi jedan čovjek, tu iz komšiluka, narodna duša, puna mudrosti, iza koje je ko zna koliko života…

20915568_10155524073088529_4010039442772363559_n

Foto: Albert György – Melancolía


Jutros se sjetim njegovih riječi, i shvatim da se upravo tako osjećam. Kraj je godine, vrijeme kad se svode računi i sređuje životni ceh. Kraj je godine, i bezobrazno izaziva na nove ciljeve, u novoj…koja je pred nama.
Gledam oko sebe, razmišljam šta sam, ko sam, gdje sam…i šta ću, gdje ću, s kim ću. I shvatim, onako šeretski, SVE SU PRIČE ISPRIČANE.
Ne znam koja to nova znanja želim, koje ni kakve nove ljude u životu, čemu da me nauče. Ne znam ni kako to treba da izgleda dom, jer ovaj koji imam mi je sasvim dovoljan. Usuđujem se reći, srećna sam u njemu. Zar bi trebalo uopšte da zamišljam neki noviji, drugačiji? A onda opet…
Zbunjeno se okrećem oko sebe, tražeći potvrdu od zamišljenih iluzija. A potvrdi ni traga.
Ne znam kuda bi to moja duša htjela, jer kud god krene, kao da je tu već bila. U srcu neke nove domovine, kao da više i nema mjesta. A mjesta nema ni u staroj, u kojoj sam sve snove izatkala. Istisnuli me nekakav jad i čemer, koji se sve više nadvijaju nad mojim gradom, nad mojim nebom koje djelim sa najdražima. Koji guše polako i stežu obruč oko svega dobrog što smo imali, načinili, podijelili. Svaki dan su sve očitiji, sve više se otkrivaju u očima ljudi, koje gledam u prolazu. Isprazan pogled, ispran od umjetnog blještavila, koje nam se bezobzirno nudi na svakom koraku.
Sjaj uličnih lampica, blistave reklame sa kojih nam se smiješe srećna lica, i umjetna atmosfera novogodišnjeg ruha, ubijaju i ono malo radosti koju smo zatrpali negdje u dubini duše. Kupujemo, trošimo,čak i ono što nemamo, ne bismo li kupili taj željeni osjećaj sreće, ali ne ide…
Normalno da ne ide. Ne može nazor. Ne može, jer dušu ne možemo prevariti. Ne može je zaslijepiti lažni sjaj, koji smo namjeravali kupiti. Jer duša zna šta je istina. Zna da to neko duhovno siromaštvo koje nam se prikrada, ne možemo prikriti i zabašuriti, kupovinom materijalnih stvari. Tek rijetki, čuju kako duša vrišti, kako je taj pogled zombija u svakom prolazniku, zapravo vapaj za smislom, koji se izgubio.
Izgubio se u moru besmisla, humanitarnih akcija koje nas zapljuskuju sa svih strana, a koje su i same izgubile smisao. Sve ono što bi trebalo biti normalno, dostupno svakom ljudskom biću, kod nas je izgubilo svoj smisao.
Lijekovi koji uopšte ne bi smjeli biti predmet humanitarnih akcija, liječenje djece koja samim svojim postojanjem zaslužuju najbolji mogući tretman, postali su svakodnevica o kojoj se priča i koja nas bombarduje sa „malih“ ekrana, koji uzgred rečeno, svakodnevno bivaju sve veći. Kabinet predsjednika organizuje humanitarne koncerte. Na ulicama nas dočekuju štandovi sa plakatima, na kojima traže pomoć za hranu…
HEJ!!! Dosta je više svega toga. Vratimo se smislu. Ljudskom dostojanstvu, i pravima čovjeka koja bi nam trebala biti dostupna.
Neću domovinu u kojoj se razbacujemo humanošću, a pri tom su nam osnovna ljudska prava oduzeta. Liječenje je nešto što se podrazumijeva, dostajanstvena starost je nešto što se podrazumijeva, učenje i školovanje je nešto što se podrazumijeva, posao i rad su nešto što se podrazumijeva…a kod nas je očigledno izgubilo svoj smisao.
Eto zašto su SVE PRIČE ISPRIČANE. Izgubile su smisao. I sve što bismo poželjeli, u samom startu izgubilo je trku.
Dođoh do zaključka, bolje je odustati, i prije nego što počnem.
Nažalost.

T.Đ.M.